beats by dre cheap

Crtice..

Opet smo zaružili. Našlo se nekakve rakije i dva suha sira, i u nedostatku boljeg repertoara, zasjeli smo na tribinama gradskog poligona i prepustili se uživanju u lošem destilatu. Možda bi mahmurluk bio lakši da nas nisu našle djevojke i pozobale nam ono malo što smo zvali meze. Loša rakija bez mezeta je garant za nesnošljive glavobolje sljedeći dan i bezbroj puta izgovorenu kletvu – neću nikad više – koja drži do sljedeće prilike.

Iz polusna me je probudio telefon. Kod oca u školu su opet došli neki stranci – učinilo mi se da je rekao da su „Ljekari bez granica“ iz Francuske i da bi mu dobro došao neko ko se s njima može sporazumiti. Medicina je od pronalaska pencilina konstantno napredovala, ali najbolji lijek protiv grdnog mahmurluka se još uvijek zvao aspirin i pomislio sam da je cijela ekipa ljekara bez granica previše. Osim toga na francuskom sam znao reći svega Pari' Sen Žermen, Olimpik Lion i Erik Kantona, i to je prolazilo samo kod fudbalski orijentisanih Francuza. Biće da znaju engleski, pomislio sam, nevoljko se spremio i odbauljao do škole. Odnekud se ukazala kafa, pa je to malkice popravilo moje loše raspoloženje. 

Francuzi su bili OK ekipa. Hodaju po Bosni i do sada nikad nisu došli tako daleko, jer bi obično zapeli negdje u Hercegovini ili Srednjoj Bosni, ali eto ovaj put ih je propustilo do našeg kantona i odlučili su obići sve domove zdravlja i škole i vidjeti šta bolesnima i djeci najviše fali.

Jedan od Francuza me pitao da mu opišem početak rata iz ugla jednog tinejdžera. Na ovo pitanje svako od nas je imao manje-više spreman odgovor pun naizust naučenih fraza, strah za život, kriza, okruženje, nestašica, ovo-ono. Već sam se bio pripremio da izrecitujem svoj dio, kad ono nestade struje.

Sjetio sam se jedne prilike, davno prije rata, sijela kod rahmetli djeda kad se iskupila cijela familija. Sjedimo u tri sobe. Odrasli muškarci u jednoj, žene i sitna djeca u drugoj, a malo veća djeca sposobna za samostalno naguravanje u trećoj sobi prave rusvaj. Kuća puna k'o šipak. Negdje u daljini čuje se grmljavina, a oni malo stariji puni životnih priča, sjećaju se svih dogodovšitna u vezi oluje, grmljavine, kiše  i ostalih kijameta kroz koje su prolazili, kao kad u google ukucaš grmljavina i dobiješ stopedesethiljada rezultata. I u sred priče o jednoj prilici kad je naš kraj bezmalo pogodio tornado, nestade struje. Sve u trenutku zastade, na priču se pritisnu pauza, djeca zašutaše, dok se najpribraniji od prisutnih ne sjeti – u mraku se nije moglo razaznati ko – i veli, dajte svijeću ima tamo negdje u ladici. Neko pripali šibicu. Nađe se svijeća, pa još jedna . Nena donese fenjer i priča krešendovski dobi na dinamici. Zagraja pačurlija i sijelo se vrati u prvobitnu formu. Nismo ni primijetili kad je sijalica nakon nekih pola sata ponovo zasjala.

Ispričao sam ovo Francuzima i uživao u njihovoj zbunjenoj reakciji. Nisu imali pojma šta sam htio da kažem, ali su pretpostavljali ili se barem nadali da sijelo ima neke veze sa poodmaklim ratom u našoj zemlji. Mislili su da je neko od prisutnih sa tog djedovog sijela u najmanju ruku poveo dobrovoljce u oslobođenje zemlje. Moja je priča međutim imala drugi završetak. Prijatelji dragi, rat vam je kao kad vam neko u sred sijela isključi struju. Sve je tu, ali si zatečen. Najprije te strah. Ne znaš šta i kako dalje, nadaš se proći će ubrzo, a onda se u toj izgubljenosti kreneš snalaziti kako znaš i umiješ. Ako imaš sreće pa ti firma posluje i u ratno vrijeme, ideš na posao. Ako nemaš sreće i firma ti je izgorila, radiš drugo najbolje što znaš. Ako ti je prije rata hobi bio pčelarstvo, u ratu živiš od prodaje meda, ako si prije rata bio vajar, u ratu živiš od lijepljenja keramičkih pločica. Ako ne znaš raditi ništa, prijaviš se dobrovoljno u vojsku i ideš ratovati – to je jedini posao na svijetu u kojem je pamet nepoželjna. Ako si maloljetan ovako kao ja, raspitaš se ko u gradu ima jeftine rakije na prodaju i pretplatiš se na kazan. Ako imaš sreće pa potrefiš dobru rakiju, ujutro se budiš bez glavobolje, ako nemaš, proklinješ život bez sreće, meze, rakiju, rat, karadžiće, mladiće i Murata Šabanovića što nas ne potuši sve odreda kad je mogao.

Sve u svemu, živiš normalno, radiš ono što si i prije radio, voliš što si i prije volio, a mrziš samo neprijateljsku vojsku koja na tvoj grad s vremena na vrijeme baci poneku granatu, čisto da to podsjeti da je rat i da se ne trebaš bog zna opuštati.

Francuzi su kimnuli glavom. Možda su i skontali...

avlija
http://zlimfur.blogger.ba
17/08/2011 14:10