avlija

11.04.2012.

Dodajmo u septičku jamu..

Prije par godina krenulo se pričati o Bregi. U ratu mu se najprije zamjerilo što nije ostao u Sarajevu, pa kad su šire narodne mase skontale da je otišao ko god je imao kuda i kako, onda mu se zamjerilo što tamo gdje je otišao nije svaki dan govorio: "halo ljudi, ja sam ba iz Sarajeva, vidite li vi šta nam radite, hajmo svi uraditi nešto da to pucanje stane.."

I onda se priče krenuše malo frizirati, ispravljati, intervjui, malo neki prilog na tv i hopla, Brega zasvira u Sarajeva. I neka je. Nemamo mi stotinu takvih "autora", pa da ih se tek tako odričemo.

Kad je krenula ova frtutma oko facebook profila, lažnih izjava i demantija od Emira Kusturice, sjetih se Gorana Bregovića i njegovog pomirenja sa Sarajevom.

Javio se Kusta u CD, reč o ovom, reč o onom, LM, niko čovjeka nije zvao, a on bi se davno pomirio. I tako će na kraju i biti. I neka bude. Narod više zaboli đon da li je šta rekao ili nije, gdje je bio, i šta je radio dok su na Sarajevo padale granate, a od toga se konstantno prave priče i eksluziva. Dajte mu neka dođe u Sarajevo, barem Avdo Sidran ne bi morao prodavati obraz da ima za lijekova.

20.02.2012.

Rialiti šou

Moj komšija Mirza Selimović je mnogo fin momak, iz fine porodice, kulturnih roditelja, ma baš nako komšija za poželiti.

Mirzu je šira bosanska javnost imala prilike upoznati kroz upravo završenu sezonu šoa jedne domaće televizije, a u kojoj učesnici pjevaju za naklonost žirija i publike, kako one prisutne u sali, tako i one pored malih ekrana.

Samim tim da je Mirzin repertoar bio totalno mimo mainstreama, a da je i pored toga došao do finala, govori o njegovoj kvaliteti. Međutim, to niko i ne spori.

Cijela je priča u stvari na račun publike. Naime, Mirza je na kraju imao tri puta više glasova u televotingu od kasnije pobjednice i tu se publika s pravom pobunila. Čovjek se osjeća izigran, jer je cijelo vrijeme pozivano na glasanje, i kad je na kraju trebalo proglasiti pobjednika tri glasa žirija na licu mjestu imali su veću jačinu nego ca. 40 000 glasova razlike u korist Mirze koji su prispjeli sa svih strana BiH.

I tu postaje zanimljivo. Ljudi se bune, pljuju po neimenovanoj televizijskoj kući (da budemo skroz iskreni, jedino što na tom tv kanalu silom prilika moram gledati je jutarnja tura crtanih filmova, jer je to Lanin omiljeni repertoar), šalju mejlove pune bijesa adresiranim na vlasnike, i svakakve još druge akcije pune mašte koje građanska ljutnja može smisliti.

Da se umjesto Mirze radi o nekom ministru koji je te iste glasače zakinuo, pred izbore obećao, a nakon izbora zaboravio obećanje, možda bi se par njih naljutilo do te mjere da mu negdje u sred nekog dnevnika opsuje mater, možda bi se jedan ili dva sjetili da napišu mejl ministarstvu na čelu kojeg je zaboravni ministar i to bi bilo to. Ne bi bilo poziva na bojkot tog ministarstva (tv kanala), ne bi se pisalo ministru i njegovom zamjeniku (generalnom direktoru televizije i njegovoj desnoj ruci), ne bi bilo grupa na fejsbuku, ama ni trun građanske neposlušnosti, one iste koja se nagomilala nakon zakidanja u nekom tamo muzičkom "realiti šou".

I da uporedbu provučemo do kraja: kad bi se kojim slučajem moj sugrađanin Mirza Selimović kandidovao za bilo koje mjesto na nadolazećim lokalnim izborima, odjednom bi kulturni roditelji postali lopovi, rahmetli djed prevarant i alkoholičar, tetke, dajdže i dajnice lihvari i veliki dio onih koji su u prepunoj Zetri mahali Mirzinim slikama, sad bi bili spremni pogaziti iste i pljunuti na tv kad se Mirza ukaže na predizbornom skupu.

Može o glavi da nam radi ko hoće, troši naše pare kako hoće, ali mi u pjesmu ne diraj!!

31.10.2011.

I had a dream

Nikad nisam bio u Americi. Ne da nisam htio, nego jednostavno još nije došlo na red da se uputim preko velike bare. Svo moje znanje i predstave o Americi baziraju se na pročitanom, na vijestima, na pričama bliskih ljudi koje je život transantlantički prebacio anamo.

Međutim, desi se povremeno da sanjam da sam se obreo kod braće Amera i redovno mi se san izrodi u noćnu moru. Prijatelji govore kako je tamo jednostavno sve drugačije, i ja onda u snu sanjam, kako sam prateći upustva Nataše iz iGo navigacionog programa umjesto u gotivnu četvrt, zalutao u neki vukojebinski Bronks u kojem su jedva čekali da me opljačkaju.

Jednom sam sanjao da nam je iz u snu samo znanog razloga trebala hitna pomoć, i dok smo mi došli tamo, već se stvorio neki Rambo, koji uopšte nije bio ljut na nas, nego na cijelu Ameriku s kojom se upravo obračunavao. Nismo mi njemu bili krivi, ali opet jedva živu glavu izvukosmo. Za sve te snove je zajednička stvar da prvo dobro krene. Vidi ono, vauuuu, vidi vidi na ovu stranu, vauuuu, i onda odjednom belaj.

Tako bi i sinoć. Inicijalna radnja nas snašla u Albukerkiju (Albuquerque, NM) - znam i razlog zašto baš tamo dole; zadnjih par sedmica sam intenzivno gledao seriju "Breaking Bad" čija se radnja dešava upravo u ovoj mahali, ali eto nigdje se ne pominje da kod njih nema kina, a ja navalio da odvedem Mrku u kino. I tako mi uhvatimo voz koji nas treba odvesti do susjednog mjesta, koje se slučajno kao zove Eden i u kojem ima kino.

Sve bi to bilo ok, da se na povratku kući nije ispostavilo da to susjedno, rajsko mjesto u stvari nije tako blizu, nego nam treba 300km da se vrnemo, a mi kao krenuli biciklima, jer nam se iz voza učinilo jako blizu. Haman da smo se u vozu bili zapričali i to je prouzrokovalo probleme, i tako se san od jednostavnog posjeta kinu pretvori u noćnu moru, jer nam je negdje u Albukerkiju ostala Malecka koju je već trebalo nahraniti i tako to.

Najbolje kod lošeg sna je što se sve zavšri istog trena kad se smoren snovenim okolnostima probudiš i u djeliću sekunde skontaš da je to sve samo loš san i da je vrijeme za novi dan.

13.10.2011.

Baraž

Ne znam zašto su svi razočarani izborom u baražu. Danci su neki dan pokazali da je Portugal kesa od ekipe, a o ustalom i mi smo se s njima nosili prije dvije godine kada smo bili znatno slabiji.

Želim da kažem da se sa onom igrom od utorka ne trebamo bojati bilo koga i da je svejedno koga ćemo izvući u baražu.

A i dobra je prilika da im vratimo. ;)

17.08.2011.

Crtice..

Opet smo zaružili. Našlo se nekakve rakije i dva suha sira, i u nedostatku boljeg repertoara, zasjeli smo na tribinama gradskog poligona i prepustili se uživanju u lošem destilatu. Možda bi mahmurluk bio lakši da nas nisu našle djevojke i pozobale nam ono malo što smo zvali meze. Loša rakija bez mezeta je garant za nesnošljive glavobolje sljedeći dan i bezbroj puta izgovorenu kletvu – neću nikad više – koja drži do sljedeće prilike.

Iz polusna me je probudio telefon. Kod oca u školu su opet došli neki stranci – učinilo mi se da je rekao da su „Ljekari bez granica“ iz Francuske i da bi mu dobro došao neko ko se s njima može sporazumiti. Medicina je od pronalaska pencilina konstantno napredovala, ali najbolji lijek protiv grdnog mahmurluka se još uvijek zvao aspirin i pomislio sam da je cijela ekipa ljekara bez granica previše. Osim toga na francuskom sam znao reći svega Pari' Sen Žermen, Olimpik Lion i Erik Kantona, i to je prolazilo samo kod fudbalski orijentisanih Francuza. Biće da znaju engleski, pomislio sam, nevoljko se spremio i odbauljao do škole. Odnekud se ukazala kafa, pa je to malkice popravilo moje loše raspoloženje. 

Francuzi su bili OK ekipa. Hodaju po Bosni i do sada nikad nisu došli tako daleko, jer bi obično zapeli negdje u Hercegovini ili Srednjoj Bosni, ali eto ovaj put ih je propustilo do našeg kantona i odlučili su obići sve domove zdravlja i škole i vidjeti šta bolesnima i djeci najviše fali.

Jedan od Francuza me pitao da mu opišem početak rata iz ugla jednog tinejdžera. Na ovo pitanje svako od nas je imao manje-više spreman odgovor pun naizust naučenih fraza, strah za život, kriza, okruženje, nestašica, ovo-ono. Već sam se bio pripremio da izrecitujem svoj dio, kad ono nestade struje.

Sjetio sam se jedne prilike, davno prije rata, sijela kod rahmetli djeda kad se iskupila cijela familija. Sjedimo u tri sobe. Odrasli muškarci u jednoj, žene i sitna djeca u drugoj, a malo veća djeca sposobna za samostalno naguravanje u trećoj sobi prave rusvaj. Kuća puna k'o šipak. Negdje u daljini čuje se grmljavina, a oni malo stariji puni životnih priča, sjećaju se svih dogodovšitna u vezi oluje, grmljavine, kiše  i ostalih kijameta kroz koje su prolazili, kao kad u google ukucaš grmljavina i dobiješ stopedesethiljada rezultata. I u sred priče o jednoj prilici kad je naš kraj bezmalo pogodio tornado, nestade struje. Sve u trenutku zastade, na priču se pritisnu pauza, djeca zašutaše, dok se najpribraniji od prisutnih ne sjeti – u mraku se nije moglo razaznati ko – i veli, dajte svijeću ima tamo negdje u ladici. Neko pripali šibicu. Nađe se svijeća, pa još jedna . Nena donese fenjer i priča krešendovski dobi na dinamici. Zagraja pačurlija i sijelo se vrati u prvobitnu formu. Nismo ni primijetili kad je sijalica nakon nekih pola sata ponovo zasjala.

Ispričao sam ovo Francuzima i uživao u njihovoj zbunjenoj reakciji. Nisu imali pojma šta sam htio da kažem, ali su pretpostavljali ili se barem nadali da sijelo ima neke veze sa poodmaklim ratom u našoj zemlji. Mislili su da je neko od prisutnih sa tog djedovog sijela u najmanju ruku poveo dobrovoljce u oslobođenje zemlje. Moja je priča međutim imala drugi završetak. Prijatelji dragi, rat vam je kao kad vam neko u sred sijela isključi struju. Sve je tu, ali si zatečen. Najprije te strah. Ne znaš šta i kako dalje, nadaš se proći će ubrzo, a onda se u toj izgubljenosti kreneš snalaziti kako znaš i umiješ. Ako imaš sreće pa ti firma posluje i u ratno vrijeme, ideš na posao. Ako nemaš sreće i firma ti je izgorila, radiš drugo najbolje što znaš. Ako ti je prije rata hobi bio pčelarstvo, u ratu živiš od prodaje meda, ako si prije rata bio vajar, u ratu živiš od lijepljenja keramičkih pločica. Ako ne znaš raditi ništa, prijaviš se dobrovoljno u vojsku i ideš ratovati – to je jedini posao na svijetu u kojem je pamet nepoželjna. Ako si maloljetan ovako kao ja, raspitaš se ko u gradu ima jeftine rakije na prodaju i pretplatiš se na kazan. Ako imaš sreće pa potrefiš dobru rakiju, ujutro se budiš bez glavobolje, ako nemaš, proklinješ život bez sreće, meze, rakiju, rat, karadžiće, mladiće i Murata Šabanovića što nas ne potuši sve odreda kad je mogao.

Sve u svemu, živiš normalno, radiš ono što si i prije radio, voliš što si i prije volio, a mrziš samo neprijateljsku vojsku koja na tvoj grad s vremena na vrijeme baci poneku granatu, čisto da to podsjeti da je rat i da se ne trebaš bog zna opuštati.

Francuzi su kimnuli glavom. Možda su i skontali...


Noviji postovi | Stariji postovi

A.D.
<< 09/2013 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
2930

Iz moje bašte

Mirisne livade interneta

U hladu jabuke pročitah
Trenutno na čitanju:

Baba Jaga je snijela jaje - Dubravka Ugrešić


------------------

1.Godišnjica mature - Lamija Begagić

2.Kikinda short 02 - grupa autora

3.Kako sam ušao u Evropu - Damir Karakaš

4.Ruta Tanenbaum - Miljenko Jergović

5.Balkanska rapsodija - Andrej Nikolaidis

6.High Fidelity - Nick Hornby

7.Jel neko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince - Emir Imamović Pirke

8.Trava i korov - Goran Tribuson

9.Zec na mjesecu - Hrvoje Šalković

10.Poglavnikova bakterija - Boris Deužulović


Bez dobrog naslova
Pjesma na čekanju

Kontakt

BROJAC POSJETA
361631

Powered by Blogger.ba