avlija

31.10.2006.

Bounty

Zlatan Bajramović, Saša Papac, Emir Spahić, Ninoslav Milenković, Kenan Hasagić, Almir Tolja, Džemal Berberović, Vladan Grujić, Zvjezdan Misimović, Mirko Hrgović, Mladen Bartolović, Ivica Grlić i Mirsad Bešlija su napisali pismo levatima na čelu saveza, da više neće igrati za reprezentaciju dok isti ne daju ostavke..

Bravo momci!!

Konačno jedan potez koji pokazuje muda i moral.

29.10.2006.

Božija 'tica

7:45 - buđenje u Sarajevu, negdje kod Skenderije
9:27 - dorušak na Nišićkoj visoravni
12:07 - kolač od maka u Slavinovićima - Tuzla
13:15 - kafa kod kuće u Srebreniku
22:01 - košpe i totalni opoziv u Beču

25.10.2006.

Da mi je biti..

..ne morski pas, nego mlađi brat.. Makar heftu dana. Da me malo boli kurac za ljude kojima je stalo do mene i koji se brinu kad se ne javljam, kad spavam u kadi punoj vode, kad vozim pijan, itd..

Da mi je..

25.10.2006.

Vrijeme (ne)razumijevanja

Danima se nešto mučim razmišljajući o vremenu ratnom, i o svima nama u tom ratu. Jedne prilike, jedan moj dobar jaran, prognanik iz Brezovog Polja, koji je s materom uspio izbjeći prema Srebreniku (otac i brat zaglavili u logoru Batković, otac poslije razmijenjen, a brata CK prebacio u Ameriku, gdje je danas cijela porodica) donese meni leviske sa osječenim zadnjim džepovima i veli mi da nešto pokušam odraditi, da to ne bude tako ružno.

Neka humanitarna organizacija podijelila stotine leviski, a da bi spriječili zloupotrebu, na pantalonama su isjekli zadnje džepove. Jednostavno ih iskružili. Elem, kako sam od oca naslijedio mali dio njegovog multitalenta, u to vrijeme u raji sam bio tražen jer sam umio rukovati šivaćom mašinom, a u ratu je, ako ništa, bilo dovoljno poderanih farmerki koje je trebalo uštopati. Šteta samo što šivaći talenat nisam znao iskoristiti. Doduše, garant ne bi imao srca nekom nešto naplatiti, ali barem sam se na račun toga mogao ufatiti mladalačkih sisica i bijelih guzova, a ja dobrica, pa sve za raju. Pih! Al' to svakako nije tema.

I tako ja uzeo pantole, zašio neko simpatično crveno platno, i još taj fazon postade hit u čaršiji, pa sam krpio džepove sve dok je bilo tog platna (mislim da sam ga uzeo od nekog maminog mantila iz 70-i neke), a raja ponosna, jer su jeftino došli do "nošljivih" leviski.

I to je taj fenomen, koji mene evo danima muči.

Izgide narod okolo, a mi se trudimo da k'o fol normalno živimo. Kao da se ništa ne događa oko nas. Nazove rodbina da pita svoje u BiH šta im treba, i onda čekaju da kažemo kako nam treba mlijeko i jaja u prahu, lunch paketa i onih zaliha kakve astronauti nose u kosmos, a mi ih iznenadimo, sa nekim tamo totalno lijevim zahtjevima. Pošaljite nam paste za zube, šampona, al' gledajte da su oni kvalitetniji, od ovih ruskih nam opada kosa. Pošaljite Malom jednu mont-jaknu, a Velikom trebaju patike - pominjao je nekakve torzionke, al' valjda vi tamo bolje znate šta se trenutno nosi.

A ovi otamo ne mogu čudu da se na čude. Očekivali su da se čuju sa od gladi umirućom rodbinom, a ono ovi traže leviske i patike i šampone i kurtone.

Ovako, s vremenske distance od 12-13 godina, još uvijek sebe mogu da razumijem. Dvije tone brašna nam ionako nisu mogli poslati. Do toga bi dolazili kao i sav ostali narod - razmjenom robe za robu ili kako se već ko snalazio. Ali do novih (i aktuelnih) patika, neiznosanih farmerica, šampona i dezodoransa bilo je teško do nemoguće doći. I onda ostaje rodbina.

Oni su valjda mislili da nama treba samo oružja i hrane u tom nekom ratu, i pošto nam ne mogu poslati oružje, valjda su kontali da je hrana jedino čime mogu nahraniti svoju savjest. Jednu stvar su zaboravili. Jebu se ljudi i kad svira sirena. Zaljubljuju se tinejdžeri 2km od prve linije fronta. Svira se na tamburi dok avioni kruže i dok se čeka čiju će kuću ovaj put strefiti. Džaba što padaju granate, važno je da ne oćelavim u 18-toj. Jednom riječju, jebeš ga, i jebo rat, živi se.

23.10.2006.

Bajram dođe..

Sa vratnica džamijskog harema
džemat ide, ahmedije nema.
Preslagana uoči Bajrama
i mošusom divnim mirisana..


Bajrambarećula.


19.10.2006.

Oj živote

Slušam džibinu o posoljenom zraku i razlivenoj tinti, pokušavam se skoncentrisati na parametre vezane za raspodjelu investicija (malo akcije, malo obveznice, malo fondovi) i kontam kako je jeben život u tuđini.

17.10.2006.

Nihad i Džemal

Gledam sinoć onog Nick Cave-a i kontam, da se rodio negdje na obroncima s onu stranu Majevice, negdje oko Čelića ili Koraja, gdje su šljive približno dobre gradačačkoj madžarici, bio bi ono što je i Ševko Piragin, pjano i alčak, seoska lola i kabadahija, lak na nožu i zabavan uz kazan. Negdje u kasnim dvadesetim bi se udružio sa Hasanom Mehuljinim, kazandžijom iz Rapatnice, te bi uz pjesmu i meze stekli reputaciju neponovljivog kazandžijskog dvojca kojima ni najveći boem našeg pasivnog kraja, Avdaga iz Čifluka ni papuče ne bi mogao okrenuti.

Elem, bi kako bi, pa se Nick Cave rodio na drugoj strani zemljine kugle, i umjesto da se zove Nihad i da ćera ovce dok ne bude za škole (a i to je upitno bil' ga babo poslo u školu ili ne bi), odade se nekoj tamo muzici i psihi i pjeva uz neke što se zovu The Bad Seeds. Jah!

A kakav bi to kazandžija bio.

U istom cugu misli kontam nešto, da se David Beckham rodio u Gornjoj Orahovici ili možda Brnčanima, gdje se fudbalski talenat itekako cijeni, ko zna gdje bi mu kraj bio i da li bi mu bilo kraja uopšte. To što se zove Džemal i što u Gornjoj Orahovici (a ni u Brnčanima) nema ravne merajke gdje bi mogao pokazati sav svoj raskošni talenat ne bi bilo odlučujuće za njegovu fudbalsku karijeru, koliko činjenica da je Brajki Osmanovom u polufinalu turnira u Moranjcima(* više puta proturio loptu kroz pišu. Možda bi mu Brajko Osmanov, prekaljeni dobrnjski rudar, to i oprostio, ali kad bi predriblao cijelu ekipu Benfike iz Malešića, pa još i golmana i guzicom ugurao loptu u prazan gol, Brajkin metanom zadimljeni mozak bi proključao.

Uletio bi Dejvidu zvanom Džemal, kako kažu, s obje noge, koridorskim univerzalkama(*** i slomio bi mu čašicu na lijevom koljenu. Poslije bi pričao da nije bilo namjerno, ali hajde ti njemu, Brajki Osmanovom, vjeruj, kad svako zna da je Brajko potežak kad gubi. I otišao bi Džemal u narodnjake. Pričali bi poslije da je oženio neku pjevaljku iz Šabca, koja vuče korijene iz naših krajeva. I sam bi se zadao u menadžerske vode i svakog novembra bi dovodio nekog od zvijezda lokalne estrade na gračanički vašar.

Dovodio bi, samo što se rodio drugdje, pa nema pojma šta je Hafina Podbijela i da ima jedan Brajko Osmanov što je potežak kad gubi.



_____________________________________________
(* Moranjci takodđe nemaju serbes merajke, ali imaju volju, pa organizuju turnire u Hafinoj Podbijeloj(** 

(** Hafina Podbijela je pogolema njiva neprimjetnog nagiba, pa ekipa koja igra od strane Falešića uvijek pobjeđuje, valjda jer gura nizbrdo

(*** Kopija adidasovih patika kupljena na tržnici Arizona

13.10.2006.

Hljebe dragi, koji levat

"Hej, ti! Ti si bh. novinar koji je tražio izjavu od mene kada sam došao na aerodrom u Sarajevo? Zaista si me prijatno iznenadio i istinski zbunio jer govoriš grčki. Želim da ti poklonim dres za uspomenu", rekao je našem novinaru Panajotis Fisas poklonivši mu dres u kojem je nastupio protiv BiH, koji je bio natopljen znojem i prljav od brojnih uklizavanja požrtvovanog igrača na terenu.

11.10.2006.

Wow!!!

Panajotis Fisas nije mogao vjerovati da naš novinar govori grčki jezik!? Kada ga je zamolio za kraći razgovor u ponedjeljak naveče na sarajevskom aerodromu, našao se u čudu, kazavši:

"Jesi ti došao sa nama avionom iz Atine!? Ne može, dali smo vam izjave pred polazak u Sarajevo!"

NN: Ne, ja sam novinar iz BiH i radim za ovdašnji dnevni list "Nezavisne novine".

FISAS: Jesu li to grčke ili bh. novine?

NN: Novine su iz BiH i nisu na grčkom, već našem jeziku. Zašto, pa ja govorim grčki jezik i želim sa Vama razgovarati za naš list.

FISAS: Sada si me totalno zbunio, ali ako ti Bosanac govoriš grčki, može razgovor!


 

Šta da se kaže na ovo?!?! Novinar, a govori strani jezik! Moš mislit! Još se u prostoru predviđenom za sport fali na sva zvona.. Mislim, ne mislim.

kompletan članak u NN

 

 

06.10.2006.

Prosvješćivanje turbo-folkom zaraženog folka - vol. 118

Poslednji let Boinga 707 - Atomsko Sklonište

Ja ti mašem svakog dana,
A boing, zaglušuje mi buku srca
Zato danas objavljujem
Zadnje vijesti iz svog srca:
Posljednji let boinga 707.

Neću više da strahujem zbog tebe,
Hoću da budeš na zemlji,
Stjuardesa cvjetnih polja
I zelenih livada bez ograda.
Hoću da zajedno sa mnom
Mašeš pticama u letu.


C             
poslednji let boinga 707
C G D A
Necu vise da strahujem za tebe
C G D GAC GAC
Hocu da budes na zemlji
C G D
Stjuardesa cvetnih polja
C G D GACG GACG
I zelenih livada bez ograda
C G D
Hocu da zajedno samnom
C G D
Mases pticama u letu
04.10.2006.

Kratka bajka o sretnom princu

Bio jednom jedan glaviti princ koji se zagled'o u princezu iz susjednog kraljevstva. Jednom ju je pitao: "Hoćeš li se udati za mene?", a ona mu kratko odgovorila: "Neću!!!".

I princ je živio puno, puno godina sretan i zadovoljan. Išao je na pecanje, u lov, visio je svaki dan s jaranima u kafani, pio je koliko je htio, počesto se napijao. Često je igrao lopte i bilijara u turu pića. Kod kuće bi bacio jaknu preko stolice u trpezariji, po podu spavaće je bacao čarape, a seks je imao skoro svaki dan sa komšinicama, frendicama i ponekom lokalnom kuravom. Prdio je kad mu se ćefne, podrigivao je poslije svakog gutljaja koka-kole, a ujutro se dugo drpao po guzici i mudima.

I tako sve do kraja svog sretnog i sadržajnog života.

P.S. Prije nego što je stigao kraj njegovog sadržajnog života, a na reakciju čitateljke, da napomenem da je princ svako jutro pišao spuštene daske, a kad je izlazio iz wc-a uvijek je podizao dasku da tako bude cijeli dan.

03.10.2006.

Moj drug Muharem

Da je kojim slučajem ostao fudbaler, Muharem Džunup zvani Kalibracija bi vjerovatno danas bio uspješni trener nakon više nego blistave fudbalske karijere. Barem sudeći po talentu koji je kao maloljetnik rasipao po livadama na kojima su održavani seoski i prigradski turniri. Gazde kafana su ga vrbovali mjesecima unaprijed kako bi igrao za njih, a Muharemu je bilo svejedno. Jedini uslov koji bio imao je da mu svaki put kupe nove tene, jer stare ne bi dugo izdržale na pozamašnoj nozi.

Kalibracija je bio baš golem, a ni sekundu nije djelovao neskladno. Perfektna koordinacija pokreta, pregled igre, tehnika. Sve je govorilo da će Muharem postati neko, jedino su cinici, valjda od nemoći, ponekad skretali pažnju ne njegova "preko dva metra". Istina, Muharem jeste bio viši od dva metra, ali je driblao bolje od Džajića pa to nikome nije ni smetalo. Fajko i Bata su ga nagovorili da zaigra centarfora u juniorskoj ekipi lokalnog kluba, a on je pristao ali samo pod uslovom da i dalje igra seoske turnire. Valjda kako bi sebi uvijek obezbijedio tene. Mogao je imati tena koliko je htio, samo da mu se nije desio maler, a to se valjda desi najmanje jednom u svakoj fudbalskoj karijeri.

Na jednom seoskom turniru, Kalibracija je u svom stilu prošarao kompletnu ekipu Kruškine gostione i pokušao se ušetati u gol. Kažem pokušao, jer mu je na samoj crti zasmetala prečka u koju marnuo glavom i pružio se koliko je dug i širok na utabanu ledinu u komu koja će potrajati do kiseljačkog vašara.

Kad se probudio, rekli su da je imao teži potres mozga i da je zbilja dobro prošao sa samo jedanaest kopči i zašivenim uhom.

Zbog ovog nemilog događaja jedna obećavajuća fudbalska veličina je prestala da postoji, a mama Zula ga je ispisala iz svih fudbalskih knjiga. Neko joj je prišapnuo da Muharem ipak ne bi trebao bataliti sport, pa ga je upisala na odbojku.

Zvijezda je zagasla na jednom nebu, da bi zasjala punim sjajem na jednom drugom nebu. Ispostavilo se da je Muharem Džunup zvani Kalibracija nevjerovatno nadaren odbojkaš. U prvoj svojoj sezoni je postao kapiten ekipe i najbolji napadač lige, a u drugoj je već dogurao do reprezentacije. U to vrijeme odbojkaškim svijetom su harali Rusi, a Kalibracija ih je skoro pa sam pobijedio. Mahalaši su pričali da je tadašnji trener Rusa završio u gulagu, a da su braća Artem i Aleksej Vladimirovič završili na prinudnom radu u sibirskom rudniku mrkog uglja - nešto kao ruska verzija Banovića samo sa puno više snijega, ali narod je počesto znao izmisliti priče, pa i ovu treba uzeti sa rezervom.

Poslije tekme novinari su se nagurivali oko Kalibracije, pitali ga šta on misli o svjetskoj tituli, on se nakrivio kako bi dosegnuo mikrofon i samo rekao: "Nedostaje mi driblanje!!"

Nakon poraza od Italijana više ništa nije bilo kao prije. Odveli su ga u Italiju gdje je lupao italijanske glave, a nedugo zatim se pročulo kako se propio i da samo broji dane kada će se vratiti kući. Globalni sjaj zvijezde je haman bio ograničen lokalnom mahalom i seoskim turnirima.

Pred sami rat sam ga sreo u mahali. Maskirne pantole jedva do ispod koljena, mala jakna prekratkih rukava i neizbježne tene na nogama - valjda nijedna vojska ovog svijeta nije proizvela čizme koje bi pasale na Muharemovu nogu. Izgledao je kao loše opremljeni ribar, kome je ženina greška u rukovanju mašinom za pranje veša sjebala kompletnu ribarsku odoru. U ratu se još dublje zagledao u dno flaše.

Jedno se vrijeme nije čulo za Muharema, da bi se opet odnekud pojavio. Suh, kako bi nekadašnje pijanice stručno okarakterisale svoju apstinenciju od konvencionalnih opijata, i naoko savim zdrav. Neko se sjetio i uključio ga u rad lokalnog odbojkaškog kluba. Samo ponekad, negdje pred kraj septembra, kad se Kiseljaci završe, i dođe vrijeme prevrtanja koma, u Muharemu se nešto preokrene, pa se zada na igralište i dribla sve travke redom i drži se onog kruga na centru igrališta gdje nadaleko i naširoko nema nikakve prečke.


02.10.2006.

Wake up, Neo

''Oni koji su dali glasove Željku Komšiću su pokušali napraviti disoluciju države. Predsjedništvo zapovijeda vojskom. Tko je taj od vojnika HVO koji bi služio Komšiću koji je nositelj zlatnog ljiljana, odličja Armije BiH'' – zaključio je Jović.

Ivo!!! Ne, Miro!!! Ma, gospodine (??) Joviću u kojoj Vi to godini živite? Kakav HVO??

A.D.
<< 10/2006 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031

Iz moje bašte

Mirisne livade interneta

U hladu jabuke pročitah
Trenutno na čitanju:

Baba Jaga je snijela jaje - Dubravka Ugrešić


------------------

1.Godišnjica mature - Lamija Begagić

2.Kikinda short 02 - grupa autora

3.Kako sam ušao u Evropu - Damir Karakaš

4.Ruta Tanenbaum - Miljenko Jergović

5.Balkanska rapsodija - Andrej Nikolaidis

6.High Fidelity - Nick Hornby

7.Jel neko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince - Emir Imamović Pirke

8.Trava i korov - Goran Tribuson

9.Zec na mjesecu - Hrvoje Šalković

10.Poglavnikova bakterija - Boris Deužulović


Bez dobrog naslova
Pjesma na čekanju

Kontakt

BROJAC POSJETA
359506

Powered by Blogger.ba