avlija

31.08.2006.

Tango, al' ne u Parizu i ne posljednji



Večeras u ponoć oficijelno počinje predizborna kampanja za opšte izbore 2006. Neoficijelno, ista je počela još nekad s početka godine u onim pregovorima o ustavnim promjenama. Najprije su oni koji su ih odbili proglašeni rušiteljima Bosne i Hercegovine, da bi im poslije "papir" iz Brisela nenadano puhnuo vjetar u jedra, pa su naglo dobili krila. Sve u svemu, teško je predvidjeti rezultate, barem što se bošnjačkog korpusa tiče.

Bosanski Hrvati se nisu ni potrudili da uvedu neku šarolikost. Nova stranka koja je osnovana zove se isto kao i stara. Podsjeća me na popularne serijale Stallone-ovih filmova iz 80-ih godina, kada je par puta bio Rocky Balboa (mislim 5 puta ako me sjećanje ne vara) i tri puta John Rambo. Kod Hrvata je brojka malo dalje izmotala, pa imamo 1990. nastavak.

Za bosanske Srbe iz republike mrske mi je ionako svejedno. Šta god da izaberu, grdno je, tako da je svejedno je li to Paravac ili neki drugi sin nekog drugog četnika.

U svom romanu "Laganost" Kundera na najbolji mogući način, u samo jednoj rečenici opisuje današnju političku scenu u BiH:

"..Danas su svi političari pomalo plesači, a svi plesači se miješaju u politiku, što nas ne bi trebalo zavarati da ove dvije grupe pomiješamo.."

BH-politička scena je puna plesača, k'o bina na seoskom vašaru. Stvorila se tolika gužva, da se više ni koraci ne prepoznaju, nego se međusobno izgaziše nogama, a da se pri tome niko više i ne izvinjava. Opet, najgore od svega je što više nema političara koji bi se mogli okarakterisati kao plesači. Našu političku scenu su zauzeli sve sami plesači.

I poneki drvosječa.

A narod k'o fol nešto bira. Znam, pažljivi čitalac bi se sada mogao poslužiti starom narodnom, o tome kako sva govna isto ne smrde i kako je brabonjak u biti neko odlično rješenje. Pažljivi čitaoče, moram te razočarati. Na našoj političkoj sceni nema brabonjaka.







30.08.2006.

Fahreta Jahić Španac

Karijeru skojevca sam počeo davno, u pretškolskoj dobi, kada sam držeći se za ručku na frižideru mami zaplakao jer je umro Tito. Poslije toga, sve je izgledalo lakše. Prvi čas osnovnog obrazovanja sam se dobrovoljno javio na učiteljev upit ko zna nešto da otpjeva, i zapjevao: "Pioniri maleni mi smo vojska prava..".. Učitelj je više mislio na neki hit tipa, sitnije Cile sitnije, ali hajde ti prekini malog pionira koji iz sveg glasa pjeva smrt fašizmu a sloboda narodu.

Školski hor je bio odskočna daska za daljnja partizanska dostignuća. Tu se svako malo vitlala neka narodno-oslobodilačka. Ubrzo su skontali da nemam fantastične glasovne mogučnosti, pa su me u horu prebacili u prvi red - u orkestar. Neko mi uvalio gitaru, valjda češke proizvodnje, pokazao dva akorda, i očekivao od mene da iz prenapregnutog čelika izvučem neki prihvatljivi zvuk. Jedino čega se ja sjećam su sagorjele jagodice na prstima. Valjda je neko, iz neodstatka (planskom proizvodnjom prouzrokovanim), puknute žice zamijenio onim sajlama za davljenje u James Bond filmovima. Ogoljenih prstiju nisam imao šansi. Iako mi se tadašnji horski performans jako sviđao, jer su "Crveni makovi" nekako suptilno naglašavali važnost i veličinu NOR-a, napustio sam hor i orkestar i transferom godine se prebacio u "Pačiće" - folklorni ansambl tadašnje osnovne škole.

Ispostavilo se da imam dara, ali da nemam volje. Sve nastupe Pačići su imali u vrijeme kad je našim kinom harao Bruce Lee. Nekako u to vrijeme, uvježbavali smo nastup za Dan Republike. Cijela koreografija se sastojala u tome, da što više mašemo malim trobojkama od nekog šuškavog materijala nasađenim na mali plastični štapić. To je još i bilo kul, ali "odlaganje" zastave nisu mogli nikako riješiti, pa smo ih u jednom trenutku, čineći polukrug, trebali "odložiti" (nikako baciti) u kantu postavljenu za tu priliku. Istaknuti opštinski funkcioner, koji je došao na probu, kad je to vidio, prijetio je zatvorom, više puta pominjao frazu "jeste vi normalni", tako da je kanta, iako čista, zamijenjena papirnom kutijom. Meni se nije sviđalo da se riješimo zastave, te je to uz Bruce Lee-ja najveći razlog zašto sam samoinicijativno istupio iz ovog folklornog ansambla.

Došao je pokojni Duško Trifunović i njegova emisija "Šta djeca znaju o zavičaju", a ja iz nekog razloga nisam bio na listi pozvanih. Džaba i to što sam bio odlikaš, istaknuti pionir i omladinac, serijski pobjednik na kvizu svemogućeg znanja "Titovim stazama revolucije". Ništa mi nije pomoglo. Nije me bilo u emisiji, a moja interna istraga je potvrdila ono u šta sam sumnjao. Ekskurziju prije nego što će doći Duško, bili smo na Fruškoj Gori. Primili smo knjižice gdje piše da više nismo pioniri nego omladinci. I obili smo frižider sa sladoledom. Valjda da potvrdimo prijem u omladince.

Jest da nisam ja razvalio katanac koji je držao lanac oko frižidera, nego moj drug (koji se, btw, isto tako nije pojavio u pomenutoj emisiji) - unuk istaknutog revolucionara, ali je ostalo zapamćeno da sam i ja taj dan pojeo nekih 17 sladoleda, i osim upale krajnika, zaradio još i kamaru nekih ukora i opomena pred isključenje, kao da se radi o električnom brojilu a ne maloljetniku željnom sladoleda, tako da su vrata disidentskog svijeta bila otvorena. Ali tada to nisam shvatao.

Rekli su da je rad stvorio čovjeka. Tako sam se ja našao na radnoj akciji u ORB "Ivan Marković Irac" iz Srebrenika. Pustinja kod Pančeva. Milion stepeni. I ja k'o fol među udarnicima. Malo morgen. Jedino što sam tada zažalio je što nisam naučio svirati gitaru. U paklu jedine tadašnje pustinje u jedinoj tadašnjoj državi, itekako bi mi dobro došlo.

U neka doba sam skontao da je rad možda stvarno stvorio čovjeka, ali da je nerad definitivno stvorio gospodina.

To je puno više nego raspad sistema uticalo na moju tadašnju odluku, da svoju karijeru skojevca okačim o klin, i da se priključim disidentima sa nacionalnim predznakom. Ali to već nije za priču. Barem ne u današnje vrijeme.

25.08.2006.

Bitno je, mala, bitno

Generalna Skupština Internacionalne Astronomske Unije jučer je u Pragu odlučila. Poslije 76 godina bitisanja (otkriven je 1930. godine) Pluton više nije planeta.

Kako samo jeftino zvuči kad neko kaže da veličina nije bitna. ;)

22.08.2006.

Supertata

56 godišnji neimenovani Nijemac uhapšen je u selu 200 km istočno od paragvajskog glavnog grada. Tereti ga se za krivotvorenje dokumenata.

LM, čikica se odlučio osvetiti ni manje ni više nego svojoj domovini Njemačkoj.

Prije par godina oduzeta mu je licenca za obavljanje poslova pravnog savjetnika zbog nedostatka potrebnog obrazovanja. Najprije se sudio sa državom, a kad je presuda potvrdila oduzimanje licence, odlučio se osvetiti na poprilično orginalan način.

Putovao je po zemljama Južne Amerike i usvajao djecu, kako bi ista u Njemačkoj imala pravo na sve socijalne usluge. Samo u Paragvaju je usvojio 30-oro djece, a do sada je usvojio djecu iz 7 zemalja u razvoju. U razgovoru sa jednim španskim novinarom, svoj osvetnički potez nazvao je "svetom misijom", a sve da bi omogućio djeci iz siromašnih dijelova svijeta da uživaju povlastice njemačkog obrazovnog i socijalnog sistema.


18.08.2006.

Prosvješćivanje turbo-folkom zaraženog folka - vol. 117

Zaklonišče Prepeva - Mićo Muriqui ide u Holivud

Kada se rat završio,
Muriquija su skinuli ad acta.
Kažnjen je bio što je pucao
na armiju i sile NATO pakta.

Od sve muke se propio,
znali su ga po kafanama svud,
a jednog dana je doš'o i rekao:
"Braćo, odoh ja u Holjivud!"

Niko nije znao
kakve je im'o namere.
Znali su samo jedno,
da mrzeo je Amere.

Počele su da kruže bajke,
o njemu su pričale i stare majke:
ZA IDEALE
SAMO HRABRI SE PALE!

Navodno je Interpol
poslao za njim agente.
Pričalo se da je vođa
opasne šiptarske iredente.

I dok Holivud gori,
Mićo viče: ŠOTI MORI,
POČINJE KATAKLIZMA
KAPITALIZMA!

Mićo Muriqui je otiš'o u daleki Holivud,
Mićo je Amere stavio pred strašan sud.

C'mon Mićo, do the locomotion.
C'mon Mićo, you can dance.

Kažu da je umro mlad
i hrabar kao Che Guevara.
I niko nezna gde je sahranjen,
al' njegov duh i dalje hara.

Slaviše ga više od svega,
čak i više od Skender-bega,
zadnjeg partizana
sa Balkana.

Njegove su zadnje reći bile:
"Ko vas jebe,
ostaću budala samo za sebe!"

A jedared i sloboda biće
i zavreće krvca razborita,
a u ruke Muriquija Miće
svaka puška biće ubojita.

16.08.2006.

Mini test: Kako ćeš glasati?

1. Travu je najbolje konzumirati kao:

a) jagnjetinu
b) dim
c) čaj


2. Tvoja deviza je:

a) živim punim ustima
b) živim punim plućima
c) živim punom dušom


3. Za travu je najvažnije imati

a) ovce
b) rizle
c) oči


Najviše odgovora pod a)
Ti si realna osoba. Od stranih jezika najbolje poznaješ goveđi. Lakše ti je misliti glavušom nego glavom. Mozak koristiš samo ako je pohovan. Na izborima ćeš glasati za sebe.

Najviše odgovora pod b)
Ne želiš pasti travu kao tvoji roditelji, a ne vjeruješ da izbori mijenjanju perspektive. Nećeš glasati. Ne zaboravi, međutim, da je većina onih koji su kuće pretvarali u ognjišta prethodno travu pretvarala u dim. I krava voli travu, ali ona bar daje mlijeko.

Najviše odgovora pod c)
Nećeš glasati za one koji se u skupštinskim klupama ponašaju kao da su u školskim. Biraćeš one kojićete predstavljati a ne zabavljati. Glasaćeš za više dogovora a manje pregovora.

*** Napomena: od riječi do riječi preuzeto sa www.velickovic.ba

11.08.2006.

SI - advanced

Dok sam jutros za doručak isprobavao novu paštetu (lovačka, mislim da je proizvodi "Ovako" - nije reklama) pade mi na pamet SI mjerni sistem. Iako se ispostavilo da je SI u vrijeme uvođenja bio genijalno rješenje (današnja rasprostranjenost govori tome u prilog) ipak se mora priznati da ima jako puno vrijednosti koje ovim sistemom nisu obuhvaćene.

Baš na primjeru ove lovačke paštete. Može se reći, dobra ili loša pašteta. Suzdržani tipovi mogu reći "nako". Ali nekom ko je istinski ljubitelj ovog hibridnog proizvoda, to ne govori puno o nekoj nepoznatoj pašteti.

Na tom mjestu meni nadođe genijalna ideja da se SI nadopuni dodatnim mjerama i veličinama. Tako bi se kvaliteta paštete mjerila u npr. (nije reklama) argetama. Pri tome je 1 argeta - pašteta najbolje kvalitete, a ova današnja lovačka bi bila recimo 0,8 argeta.

Mjera za smrad koji se "ispari" prilikom podrigivanja je takođe deficitarna u međunardnom sistemu mjernih jedinica, pa na ovom mjestu predlažem da tu bude 1 poli (poznati poluproizvod ptujske ptičije industrije u narodu poznatiji kao salama podriguša). Ovdje bi se mogle uvesti i veće jedinice tipa 1 velika u kajmaku s lukom ili 1 džigerica s bijelim lukom.

Kvalitet alkoholnih pića mjerili bi jednom mekom gradačačkom. Mada je ovdje malo teže odrediti univerzalnu mjeru, zbog različitosti u boji i dodatnim aromama većine alkoholnih destilata koji se kod nas mogu nabaviti.

U internacionalnom prostoru, mjera za kvalitet igranja glavom bio bi (npr.) 1 miroslav klose ili možda 1 michael ballack. Ovdje bi se jedino moralo dogovoriti oko načina pisanja mjernih jedinica. 1 bush bi bio mjera za količinu ljudske gluposti (čudi me da se mjeri inteligencija, a da niko do dan danas nije došao na ideju da mjeri i ljudsku glupost). LM, slično kao kod jedinice za električni kapacitet, u praksi bi bilo teško izmjeriti količinu gluposti od 1 bush, pa bi u stalnoj upotrebi bile milijardu odnosno bilion puta manje jedinice nano i picobush.

Mjera za rasprostranjenost nečega negdje bi bio jedan golf dvojka malo komplikovanog načina pisanja 1GII. Dok bi dodatna mjera za tečnost (pored jednog litra koji se pokazao jako praktičnim) bila i 1 pletarica (otprilike 15 litara).

Prijedlog mjere za ljutinu je 1 vegafruit ajvar ljuti, dok bi se licemjernost mjerila u dodicima. Slično kao kod gluposti, i mjeru od 1 dodik bi bilo teško naći u prirodnom obliku. Debljina premaza na kriški hljeba bi se mjerila u nutelama.

Obični smrad bi se mjerio u pokvarenim kuhanim jajima, a za metaforični smrad (karakterna osobina) konkurs ostaje otvoren. Kao i za sve ostalo. Pa bujrum.

10.08.2006.

Topli zrak

Mlaćenje prazne slame kroz šuplje prijetnje orijentalnih govornika sam prvi put čuo početkom 90ih kada je Sadam u bitci za Kuvajt na sva zvona najavljivao kako će doći majka svih bitaka. Narod se pribojavao kakvo li super-oružje budalaš ima i bilo je kao pitanje dana kad će to silom udarit' na Amerikance.

I ne udari. Nit majka svih bitaka dođe, osim možda na malim ekranima u igranoj formi.

Tada mi to nije bilo toliko upečatljivo. LM, sa terminom "topli zrak" sam se opet susreo par godina kasnije, kad je moj jaran Taoufik iz Tunisa u vidno alkoholiziranom stanju pokušavao zbariti neku Austrijanku. I onu mu tada reče, a ja zapamti, da iza svih njegovih riječi stoji samo "topli zrak iz njegovih pluća i ništa više".. Poklopio se jaro po ušima i voz.

Od tada sam se nasluš'o malih i velikih prijetnji i obećanja sa izloženim kalašnjikovom u pozadini. Sve neke majke bitaka, prijetnje odmazdom, velikim porazima.

Danas čitam kako neki tamo Nasrallah (vođa hizbolaha u Libanu) prijeti kako će južni Liban pretvoriti u groblje izraelskih vojnika, a stanovnike Haife "moli" da se isele, kako ne bi stradali u raketiranju ciljeva u gradu.

Vala, kako mu ime kaže, baš ga on nasra. Umjesto lažne nade koju daje po svoj prilici ne baš tako inteligentnim podanicima, bolje bi mu bilo da skonta kako da spasi što više života. Ali izgleda da je doktrina modernog orijentalnog ratovanja zasnovana na ispraznim prijetnjama i obećanjima, koje se samo još jače obiju o sopstvenu glavu.

I koliko god da se trudio da razumijem, ja ne razumijem. I koliko god pokušavao reći nešto pametno, nema tu ništa pametno da se kaže osim još jedne pevceve:

"..Eheeej.. Žao mi konja.. "

10.08.2006.

Doktor

Prvi naš postdejtonski susret prošao je i više nego smiješno. Došao je još 1992. godine u austrijsku prijestolnicu i imao sreće da i njega i sestru "dodijele" jednoj austrijskoj porodici intelektualaca. Sestra se ubrzo vratila kući u Srebrenik, a on je ostao da završi gimnaziju pa poslije kako bude.

I tako, sjedimo mi, znamo se još otkad smo bili djeca. Bosanski mu je bio i više nego loš. Teško je izgovorao. Veli, nemoj mi zahaterit, ali ja ovdje nemam prilike pričati sa ljudima odozdo i stvarno mi teško ide. U to vrijeme je moj njemački bio k'o kesa. U stvari, sve sam razumio, ali da progovorim ni naopako. Skontamo da on umije i engleski, pa se uvalimo u grotesknu konverzaciju, on meni priča na njemačkom, a ja njemu na engleskom. Da nije bilo žalosno, bilo bi smiješno.

Poslije smo se češće viđali. Jedno vrijeme se preselio kod mene, jer mu je trebala nezavisnost, i prije nego će naći svoj stan, uselio se kod mene. Odlučio se ostati u Austriji i već tada je dobio austrijsko državljanstvo i socijalne beneficije. U neka doba su nam se putevi razdvojili. Svako sebi. Ponekad bi se sreli na fakultetu, ponekad bi ga vidio kako voda kćerkicu Selmu. U neka doba mi je rekao da ide u Ženevu i da će raditi doktorat.

I danas pročitam u vijestima:

"Fadmar Osmić iz Srebrenika uspio u Beču i Ženevi
Doktor nuklearne fizike postao u 28. godini"



I drago mi pravo. Kad se samo sjetim koliko je truda i zalaganja u sve to uloženo. A ni roditeljima nikad nije bilo lako. Srećom, svi su izgurali.

Gospodine doktore Osmiću, čestitam ispred raje.

>>Kompletan članak u Avazu

09.08.2006.

Kad vjetrić piri - by Musa Ćazim Ćatić

Gled'o sam kad vjetrić u obijesnoj šali
Uvojcima tvoje sumbul-kose njiše,
I s nje plavu ambru žudno, žedno siše
Ko bekrija vino, kad mahmurluk pali...

Gled'o sam kad vjetrić jelečić ti mali
Na grudima treska i strastveno diše,
Gladeći ti dojke lako... tiho... tiše,
Ko lijera na žali kad draškaju vali.

Ah! gled'o sam vjetrić vragoljasto kada
Svojom mekom usnom svilen zar upija
Međ' oblike lijepa tvoga tijela mlada:

I na toj sam sreći zavidan mu bio -
Đulizaro moja, sad baš evo i ja
U vjetrić bih laki pretvorit se htio!...

09.08.2006.

Miris početka

09.08.2006.

Arbajt za gazdu Kurta

Sjetih se jedne pjesme iz sredine 80-ih koja je na jedan slikovit način obilježila tadašnji trend pečalbe:

Iza tebe su
Razbijene boce, okrenuto janje
Donijeto na ledini
Zar je moguće da je već gotov i ovaj odmor u domovini
Dugo si ljubio ženu i sina, već je visok metar i četr'es šest
Poljupcima je zvonila stanična aula
Dugo nisi puštao njegovu malu pest

I već jezdiš k Alemanji
Čežnja ti srce razara
O kako bezdušno juri kroz noć
Voz 706 Kozara ekspres

Dok jezdiš k Alemanji

U 8 i 30 stižemo u Frankfurt
Bezbrojna misao glavom ti luta
Ponovo provokacije, neprijateljske emigracije
Ponovo arbajt za gazdu Kurta

I pitaš se koliko još puta
Da kupiš njivu i zavist sela
Zbog prekrasnog bijelog švapskog auta

I već jezdiš k Alemanji
Čežnja ti srce razara
O kako bezdušno juri kroz noć
Voz 706 Kozara ekspres

Dok jezdiš k Alemanji

Tvoja šaka žestoko pogađa naslon
Putnici se bune zbog drske lupe
Ispred tebe su se nakotile pive
Aaa molim vas, nađite mi neki novi kupe


Danas, 20 godina poslije, situacija nije puno drugačija. Selo je ionako zavidno. Jedino što se ne putuje vozom nego onim prekrasnim bijelim švapskim autom (pitam se kako se to odražava na troškove amortizacije) i rast i razvoj nasljednika se ne prati mjerenjem u staničnoj auli, nego je vazda pod prismotrom, iako mu maternji jezik baš i nije najjača strana.

Sve ostalo je ostalo isto. U stranjskoj zemlji te jebe ko stigne, u tvojoj samo oni koji te znaju - komšije, rodbina, poznanici, prijatelji i poneki slučajni prolaznik. Jednima si auslender, drugima si dijaspora. Veliki upitnik iznad glave, what the fuck is the difference!!!

I ne ostaje mi ništa drugo (osim što se volimo) da završim stihovima jednog drugog pevca:

Otpravnik klima crvenom kapom:
"Vreme je bilo, 'ajmo polako".

Prosipa vetar behara pehar,
spavaj mala, mašala.

Ne volim kad me uzmu na nišan:
dal' sam od njinih il' baš i nisam?

Sloven sam, belac, slobodni strelac.
Za svaki slučaj, još uvek samo svoj.

Baš.. Za svaki slučaj, samo svoj.

08.08.2006.

Guzne haverice

Ženeću literaturu sam uvijek uglavnom izbjegavao, a ponekad se i podsmjehivao macama kad čujem da diskutuju o nekom članku tipa, kako privući dečka na plaži i slične uređivačke podvale tiražno-optimirajućeg karaktera. LM, interesovalo mene prvo (ili možda drugo) pretkolo za neki tamo fudbalski pehar, pa nagovorih Mrku da ona za plaže kupi sebi "Kozmo" da se ne dosađuje dok ja bistrim SN. Malo se nećkala, ali kad je prokužila naslove sa naslovnice, ipak ga uze.



Nakon nekog vremena uvali ona meni hrvatsko izdanje Cosmopolitan-a i veli čitaj. I iznenadih se ja. Duhovit i nadasve poučan članak, sa odličnim zaključkom. O čemu se radi.

Bračni par u kojem je nešto malo krizilo u zadnje vrijeme. Sitne čarke, nesporazumi, zajebancije, ali nikako da prođu. Jedan dan On ode u piljaru po voće i povrće, tamo radi zgodna, zvaćemo je, Rozalija koja se upravo razvodi od svog muža (ili tako nešto) i mic po mic, povuci-potegni, u neka doba spuste oni žaluzine i naš glavni junak se dobro marne sa Rozalijom.

Trebalo njoj. Trebalo njemu. Rozalija ionako u razvodu. A njemu se prijebalo i još mu je izgledala k'o da neće pričati okolo. Slože se oni da taj njihov žvajz ostane među njima i opet svako sebi.

Prođe neko vrijeme, naš bračni par se malo kao stabilizovao i leže oni na kauču i gledaju film u kojem tip cijelo vrijeme vara curu i na kraju se on skonta šta želi u životu i oni se uzmu. Na to se našem glavnom junaku otme uzdah: "Eto, opet happy end" i tu počne frka.

- Kakav jebeni hepiend, kad je vara cijeli film, kreten kretenski!
- Pa ja, ali je na kraju ipak skont'o šta želi!
- K'o i ti, jel'?!!! Šta si ti mislio, da ja nikad neću saznati za tebe i onu drolju iz piljare?!?!?!

Tip je ostao zabezeknut i trebalo mu je vremena da dođe sebi. Poslije se klupko razmotalo.

Imena se ne mogu sjetiti, niti tačnog redoslijeda, ali parafrazirano bi to bilo nešto ovako:

Rozalija je uistinu diskretna i ne priča okolo. Nije pričala ni za Dadu, ni za Mikija, ni za ostale. Osim svojoj najboljoj frendici Marini. Marina stalno visi sa Sanjom i njih dvije su zbilja nerazdvojne, tako da između njih nema tajni. Sanja je jedno smotano i iskompleksirano stvorenje, koja je, da bi pridobila pažnju svoje frendice Mirne, ispričala epizodu iz piljare. Mirna radi sa sestričnom od naše glavne junakinje, tako da je bilo pitanje dana, kada će sve to doznati i Ona.

I kaže majstorski autor članka iz Kozmoa: "Muškarci, ne zaboravite, svaka ima najbolju prijateljicu!!"..

07.08.2006.

Hobittses

Nešto najstrašnije što se u Tolkien-ovom svijetu moglo uraditi je poslati hobite da bace prsten u vulkan. Dno dna i dublje od tog čina nema. I svaki dijalog u poznatoj triologiji svodi se na: "..kako smo mogli tako nešto strašno uraditi.."

Ne bih sad da zvučim pristrasno, a nikako antisemitski, ali kao Bosanac, koji je umjesto da sklapa bi- i multilateralna poznanstva sa mladim Čehinjama, Mađaricama, Slovakinjama (itd) po obalama prekrsane Dalmacije, svoje tinejdžerske godine presjedio u kojekakvim skloništima i zemunicama, uzimam sebi za pravo da kažem sve ono što mi padne na pamet.

Odavno ne kontam današnji svijet i svjetsku javnost.

Možeš komotno prošetati Holivudom, u svakoj kafani u koju svratiš zavrnuti turu za raju, i reći kako su svi muslimani teroristi. Nekoliko gostiju te potapše po pijanom ramenu, par ih zavrne piće, skroz malobrojni ti skrenu pažnju da bi mogao pripaziti šta laprdaš u pijanstvu i sutradan osim mahmurluka popraćenog turbo glavoboljom nema drugih posljedica. Da ne govorimo o tome da te kolege ignorišu, bojkotuju, pa čak i ne pišaju u isti wc.

Sa jevrejima je to drugačije. Čim kažeš da nije u redu što rade ovo ili ono, namah si anti-semitski nastrojen, namah si naci, namah si bojktovan, ignorisan, i još puno toga. Strašno je to što se jevrejima desilo u WW2, ali je strašno i ono što se desilo muslimanima u Bosni, i svim žrtvama bilo kojeg režima od Pol Pota do Tutsi žrtava u Ruandi. Ne vidim načina da sve te genocide, masovna ubistva, i sve ostale zločine poredam na nekakvu top skalu. Zločin je zločin bez obzira na broj žrtava.

I onda pročitam u novinama da je Mel Gibson manje-više u totalnoj blokadi, bojkotu i svašta nešto (u međuvremenu se našlo i onih koji su stali u njegovu odbranu), i da je prije svega anti-semitski nastrojen zato što je u oždriblanom stanju navodno izjavio da mu je pun kurac jevreja i njihovog ratovanja. Da je rekao da mu je pun kurac muslimana i njihovog terorizma cijeli svijet bi samo kimnuo glavom, a mi bi ovih dana na radio-aktivnim ekranima po ko zna koji put propratili serijal o pobiješnjelom Maksu.

S obzirom na način kako je nastala država Izrael, i šta se sve dogodilo od 1948. naovamo ne mogu a da ne kažem da mi se čini da jevreji u svijetu imaju pomalo hobitski status, i da im se za puno toga gleda kroz prste.

06.08.2006.

Noć kad sam preplivao Dunav

Na mostu smena straže,
znao sam da me traže,
džandara nema koji ne zna moj lik.

Zar moja glava vredi sto forinti,
gospodo draga?
Pod slikom toliko piše,
vredi bar krajcaru više.

Dobre smo krčme znali,
dobre smo konje krali,
dobra nas neka zvezda pratila svud.

Ostajte zbogom zeleni Karpati,
drumovi carski.
Dugo sam bio daleko,
dal' me poželeo neko?

Dolazim, sto dukata donosim,
i kašmirsku maramu čudesnih boja.

Dolazim, da te opet zaprosim,
dok te drugom ne daju, ljubavi moja.

Talasi lađe lome,
šta srce zna o tome?
Srce je ludi husar, pijan i mlad.

I te sam noći preplivao Dunav,
dubok i strašan.
Oprosti velika reko,
al' ja sam morao preko!

Dolazim...

A.D.
<< 08/2006 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031

Iz moje bašte

Mirisne livade interneta

U hladu jabuke pročitah
Trenutno na čitanju:

Baba Jaga je snijela jaje - Dubravka Ugrešić


------------------

1.Godišnjica mature - Lamija Begagić

2.Kikinda short 02 - grupa autora

3.Kako sam ušao u Evropu - Damir Karakaš

4.Ruta Tanenbaum - Miljenko Jergović

5.Balkanska rapsodija - Andrej Nikolaidis

6.High Fidelity - Nick Hornby

7.Jel neko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince - Emir Imamović Pirke

8.Trava i korov - Goran Tribuson

9.Zec na mjesecu - Hrvoje Šalković

10.Poglavnikova bakterija - Boris Deužulović


Bez dobrog naslova
Pjesma na čekanju

Kontakt

BROJAC POSJETA
403441

Powered by Blogger.ba