Moji su već krenuli. Mrka je s njima. Mojima fali viza, pa mogu dobaciti do granice Hrvatske sa Slovenijom. Nešto prije graničnog prelaza Macelj, negdje s desne strane (kad se ide iz Bosne) je kafana zvučnog imena "Propadalo". Bumo se našli tamo.

Ja njima utovarim brata, a oni meni isporuče Mrku. Klasična razmjena na neutralnom teritoriju.

Jedino je još ostalo da vidimo koliko mi treba za ovu dionicu:



www.map24.de veli kako mi treba 3:17 minuta. Ne bih se kladio, ali je lični rekord daleko ispod tri sata. Bumo vidjeli. Samo, festina lente.

Francuska je prije par dana predložila, da se cijena vize za zemlje obuhvaćene Šengenskim ugovorom povise sa dosadašnjih 35 na 60 eura. Dodatnim prihodima bi se osigurala high-tech oprema za nadgledanje granica zemalja ovog ugovora.

Srećom, pa ima neko ko se pobunio protiv ovog prijedloga u EU-Parlamentu. Uskoro ćemo saznati koliko su bili uspješni.

I onda nas isti ti Francuzi (i ostali) ubjeđuju kako nam žele sve najbolje i kako je samo bitno da mi prihvatimo te amandmane na Ustav.

Trebao bi se njima neko zahvaliti i reći im da se ne brinu više o nama. Dosta smo im opreme i do sada nakupovali.

"Mehmede, pozivam te i kao zamjenik predsjedavajućeg ovog doma i kao potpredsjednik SDA da digneš ruku za amandmane! ..."

by mister Džaferović - Parlament BiH.

Odgledah emisiju "60 minuta" domaće televizije, u kojoj su zadnji gosti ovaj put bili gospodin Lovrenović (opći dojam: pijačar kome je neki konkurent oborio štand na buvljaku) i gospodin Osmanagić (opći dojam: šaka sedativa i ravna crta bez uzbuđenja, što je možda i najbolja reakcija na sve ono što mu je "gospodin" Lovrenović izgovorio u brk).

Mislim da ne treba šire objašnavati ko je ko u toj priči. Osmanagić tvrdi da je brdo pored Visokog piramida, i zadao se na kopanje. A Lovrenović veli da je Osmanagić ublehaš, preverant, lakrdijaš, itd. (ne bih da kažem nešto što nisam čuo, pa da to bude pretenciozno blaćenje - samo ponavljam ono što je Lovrenović - u ovom kontekstu ga je teško okarakterisati kao gospodina, rekao lično Osmanagiću u toku emisije, i što je još moderator emisije pročitao u peticiji koju je između ostalih uvaženih naučnih radnika potpisao i sam Lovrenović), i onda u jednom trenutku taj isti Lovrenović kaže: "..Ja ovdje nisam došao da dajem argumente.."

Pa to je barem bilo jasno. Došao je Lovrenović da se onako s visine, bahato, nabroji Osmanagiću, da mu sastavi sve u lice, pa da zadovoljan svrne na rakijicu negdje usput, gdje se i ostala naučna elita naše zemlje okuplja.

Da li ima ili nema piramide ispod brda, ubrzo će biti jasno. I to je jedino Osmanagićeva jal' slava, jal' sramota. Ono što mene kopka je ponašanje naše naučne elite u cijelom ovom slučaju.

Najprije su se skroz ismijavali, onako, odnekud s trećeg sprata, ili još s višeg balkona, govoreći kako su oni tamo sve istražili i kako nemaju namjeru još kopati tamo (izvještaji koji su se mogli pročitati na stranici aneks8), kao, sve što je tamo bilo, oni su istražili i samo su zatražili od države da se neki pojas (na vrhu brda) od 30x15 metara (ako me sjećanje ne vara) stavi pod zaštitu i zavede pod "srednjevjekovni grad Visoki".

Nakon ovih 10ak dana otkopavanja, naišlo se na kamene gromade, obrađene i složene, tako da je sad i duduku jasno da tamo nešto ima. Sad naša naučna elita malkice zaokreće, pa veli ta ne znaju šta je to, ali piramide nisu garant. Naučna argumentacija je zvuči otprilike: "Gdje će to nas zadesit, jeste vi normalni.."

I to je ono što bode oči. Nadigla se cijela naučna elita, koja u zadnjih par godina nije u stanju zaštiti ni kuću Ive Andrića u Travniku od zatrpavanja smećem, a da ne govorimo da oni nešto otkopaju, i onda nako, s visine, poručuju i štembiljaju, ko je ubleha, ko je prevarant, a ko je pravi naučnjak.

Iako se ne mogu složiti sa bombastičnim Osmanagićevim tvrdnjama, u jednoj stvari je sigurno u pravu. Naši "naučnici" su malkice zaspali u nekom prošlom vremenu kad su bili bogovi i batine, a krajnje je vrijeme da ih neko od tamo probudi, prije nego sami postanu fosili, a u ovom trenutku su sigurno interesantni i za naučne radove tipa: "Povrijeđena sujeta u naučnom domenu".

Objašnjenje za inžinjere (vi koji ste bježali sa časova preskočite ovu sliku i pogledajte objašnjenje za neinžinjere):





Objašnjenje za neinžinjere:

Još se nije smirila frka oko najvećeg skandala u istoriji njemačkog fudbala - afera oko namiještanja utakmica, i još se nije razjasnilo da li su i naši neki igrači umiješani u sve to (u nekim izvještajima su se pominjali naš reprezentativni golman Tolja i njegov klupski kolega i nekadašnji reprezentativac Ikanović) a već se u Austriji desio (?) novi skandal oko namiještanja utakmica.

Ovaj put se ne radi o našim zemljacima, ali mi je pravo interesantno da se oko svake priče o namiještanju utakmica vrti poneko prezime na "vić".

Ovaj put se sumnja da su trener Sturma iz Graca - Petrović i nadapač istog kluba - Bojan Filipović "prodali" utakmice protiv Austrije iz Beča (0:0) i protiv Red Bull ekipe iz Salcburga. Za ove dvije tekme trener je navodno zašnjirao 20.000 eura, a napadač tek 2.500 po utakmici.

Interesantno je međutim, da Sturm utakmicu protiv Austrije nije izgubio, a da su "redbulaši" potkresanih krila (4:0) otišli kući, a Filipović lično je "zabio" prvi gol i još u oficijelnom izvještaju sa utakmice ocijenjen kao jedan od najboljih u redovima Sturma.

Terete ih međutim telefonski razgovori. U Njemačkoj su uhapšeni za sada neimenovani Srbijanac i Azijat, koji važe kao organizatori cijele prevare. Tok razgovora svjedoči o dogovoru, a trener je trebao da se potrudi da Sturm u obje tekme igra što pasivnije, a Filipovićev zadatak je bio da ne da gol. Elem, bi neriješeno i pobjeda Sturma, a navodno su uhapšeni izgubili po par stotina hiljada eura na kladionicama.

Često ponavljana izreka je da svako ima svoju cijenu, a mene interesuje zašto je cijena kod ljudi sa naših prostora najniža?

"..Bila sam s momkom u vozilu kada se začulo neko uzvikivanje. Govorili su 'Allahu ekber', 'kjafiri', 'otići ćete u džehenem' i druge parole te su išli prema parkiranim vozilima. Mi smo bili među prvima tako da smo uspjeli pobjeći od agresivnih bradonja. Neke su uspjeli okružiti i lupati im po autima i dalje ih maltretirati", kazala je jedna Sarajka ne želeći da otkrije svoj identitet i dodala da se na smrt prepala..."

Ne znam kako vi, drago moji sunarodnjaci, ali mene ovo zabrinjava. "Agresivnih bradonja" je sve više, ovakvih incidenata isto tako, a tolerancije sve manje.

Ne razumijem te "prave vjernike" kakvim vehabije sami sebe nazivaju. Koliko sam ja upućen u Kur'an časni, tamo se nigdje ne spominje da bilo ko, ponavljam BILO KO na ovom svijetu, smije suditi drugima. Svaki vjernik musliman ima da živi onako kako mu propisi nalažu. I po tom istom vjerovanju, tek na Sudnjem danu, kad se svi pojave pred Bogom, znaće na čemu su.

Između toga, ne smije biti niko drugi (kao npr. sveštenik kod katolika koji je u stanju da kaže, ok, 20 zdravomarija i 15 očenaš i oprošteno ti je što si se faćko s komšijinom ženom - a što je grijeh). U Božije se poslove ne miješa.

I onda imamo situaciju kad organizovana skupina huligana spakovanih u okrilje vjere maltretira napaljenu omladinu sa akutnim stambenim problemom (naravno da je i seks ili predigra na javnom mjestu zabranjena zakonom, a da je sreće da je to najveće kršenje zakona koje se dnevno događa u našoj zemlji). Pozivaju se na vjeru, gazeći sve principe iste. Sebe vide kao misionare, a postižu najveći mogući negativni efekat.

Poručio bi tim bradatim samo jedno aje iz Svete knjige, koju oni izgleda malkice naopako čitaju: "Tebi tvoja, meni moja vjera"..

A za radoznale >> kompletan članak u Nezavisnim.

U Oslobođenju piše:
[i]
"...“Ako ovako raspravljamo o jednom malom setu ustavnih amandmana, šta će tek biti kad budemo raspravljali o unutrašnjoj organizaciji države”, zapazio je dopredsjednik FBiH Šahbaz Džihanović i zaključio da to neće biti moguće bez međunarodne podrške.

Jedna od zamjerki bila je da promjene nisu osigurale nestanak entiteta, posebice RS. Predsjednik Asocijacije invalida Zijad Arapčić, ali i nekolicina drugih zamjera što su ustavne promjene počele sa garancijom da neće biti dirano u RS. Mnogi, naime, zbog toga u njima vide nastavak dejtonske agonije.

Umjesto ukidanja entiteta, dopredsjednik Hrvatskog bloka Ivan Madunić, predložio je novu BiH “sastavljenu od tri savezne jedinice”, te ponudio novu podjelu teritorije. Ostali predstavnici hrvatskog naroda sa time se ne slažu.

Dobrica Jonjić (NHI) ocijenio je dobrim odredbe o izvršnoj vlasti i ljudskim pravima, ali ne i zakonodavne. Ante Čolak (HSS), koji ima mnoštvo zamjerki na amandmane, primjerice, smatra da je entitetsko glasanje u Parlamentu nepotrebno u odlučivanju o izvornim nadležnostima države, istakao je, ipak, da “se ne smije propustiti ova šansa da se otvore vrata promjenama”.

Jednakost svih

Božo Ljubić (HDZ 1990) smatra da je trebalo u Ustav, kao nadležnost države, upisati svo što joj je dato zakonima, primjerice školstvo, Visoko sudsko i tužilačko vijeće, javne emitere... On je kazao da nije protiv ustavnih promjena, ali da će njegovi poslanici ponuditi izmjene amandmana. Većina Hrvata vjeruje, ipak, da promjene ne osiguravaju jednakopravnost ovog naroda.

Protiv promjena izjasnio se poslanik SBiH Beriz Belkić, koji je najavio da će se boriti protiv entitetskog glasanja, te upozorio da je u Ustavu zadržana odredba da sve što nije u izričitoj nadležnosti države spada u nadležnost entiteta, što, smatra, relativizira dogovorene promjene.

“Ja bih voljela jedan zakon, gdje će svi ljudi biti jednaki”, jednostavno je kazala Srebreničanka Kada Hotić.

Nakon oštrih riječi, optužbi i prijedloga o trećem entitetu i kalkulacija o novoj podjeli unutar BiH, Muhamed Čengić je kazao da promjene treba prihvatiti, a nakon izbora dopustiti “ljudima koji vole BiH da naprave državu koja je dobra za sve”. Jer, kazao je, “svi smo mi Bosanci, bez obzira na vjeru, braća po krvi”.

Bolji život

Pošto je predsjednik BOSS-a Mirnes Ajanović upozorio da Ustav nije trebalo mijenjati prije presude o tužbi BiH protiv SCG, Željko Komšić (SDP) konstatirao je da bivša vlast SRJ nije tužena za agresiju, nego samo za genocid i zapitao se zašto je tako.

Na meti optužbi našao se Lagumdžija, koji ih je odbacio, kazavši da nije tačno da se promjenama legalizira Ustav, te podsjetio da ga je Skupština BiH davno prihvatila. Kazao je da je netačno da promjene anuliraju tužbu BiH protiv SCG i odbacio sumnje mnogih da neće biti druge faze izmjene Ustava.

“Imamo garancije Evropskog parlamenta, SAD, PIC-a... Oni koji pitaju kakve garancije imamo, neka kažu imaju li bolje”, kazao je.

Lagumdžija je poručio onima koji misle da mogu napraviti bolje izmjene Ustava da to i učine.

Za ustavne promjene izjasnio se i ekonomski stručnjak Ante Domazet. Kazao je da su proširene nadležnosti države u ekonomskoj sferi, te da ove promjene sada mogu osigurati veći razvoj zemlje.

“Ovim promjenama možemo već sutra osigurati uslove za bolji život i veći standard građana”, kazao je Domazet. ..." [/i]
----

Ono što zamjeram gospodinu Lagumdžiji ja ta njegova ogromna doza arogancije, prepotencije, sujete, ili nazovite to kako hoćete, a koja je pravo reprezentativno spakovana u ovu njegovu jednu jedinu rečenicu.

I dok je jedan takav čovjek na čelu SDP-a, takva stranka u širim narodnim masama, koje ne trpe baš svačije mušice, neće uspjeti napraviti ništa ozbiljnije, a što bi svakako bila u stanju, da se na neki način riješi tih nekih super-umova, koji donose puno više štete (cijepanje na SDU i SDP, obračun sa neistomišljenicima) nego koristi (navodno ne-izgubljeni prošli izbori, mada je i pticama na grani jasno da je SDP popušio, samo eto gospodinu Lagumdžiji nije).

Nadam se samo da će se do 1.10.2006. ukazati neka alternativa.

>> Ovaj članak u Nezavisnim na najbolji način oslikava prokletstvo u kojem se trenutno nalazi manje-više cijela bh-populacija: preko noći se dograbiti para!

Pri tome se ne biraju sredstva i način. Sjećam se, prije godinu dvije bila je aktuelna afera "Gem Collection". Piramidalno naguzivanje komšija, rođaka, poznanika i ostalih ovaca, a koji isto tako teže brzom bogaćenju preko noći. Tako mi je jedan od poklonika te piramide jednom pokušavao uvaliti "hljeb u ruke", a ja bi samo trebao da u tu njihovu strukturu uplatim pet milja teško stečene gotovine. Hvala, ali ne hvala.

Glavni mu argument bijaše, eto, ja radim na Zapadu, i imam pojma i šlifa za bizMis.. Hajd, zbog prijateljstva sam ga saslušao do kraja, šta nudi ta njegova firma, i nakon što mi je postalo jasno da prodaju maglu, rekao sam mu neka hljeb da u ruke svojim najmilijim, a to što radim na Zapadu, samo može biti kontra-argumenat, jer vrlo dobro znam kako sam ja tih pet milja zaradio. I tu ja odbijem berićet i sreću. Ali na nesreću, veliki broj, stvarno veliki broj Bosanaca i Hercegovaca je slijepo zagrizao udicu prekonoćnog bogaćenja, i još uvijek otplaćuju kredite, koje su tada uzeli kako bi "uletili u poso".

Ne iznenađuje me da je neko kod nas nasjeo na ovu patku, jer je globalna informiranost društva negdje oko 7-10%. Nit se šta čita, nit se prate vijesti, nit se ima internet, pa je teško onda znati šta znači "nigerijska veza" i 419eater.

Dnevno dobijem najmanje 2 posta u kojem mi neki direktor ili zamjenik ministra iz Obale Slonovače, Nigerije, Lagosa, Ekvatorijalne Gvineje, ili neke druge obećavajuće zemlje, priča o milionima za koje samo on zna. Samo mu treba eto neko da taj transfer odradi, i tako je našao mene pouzdanog i spremnog za bizMis.

Nekad na početku sam imao živaca i dopisivati se s njima, sad ih vala trpam direktno u kantu, u nadi da će se u neka doba i tim prevarantima stati u kraj.

Slijedio sam par internetskih adresa (IP) i uglavnom došao do zastrašujućeg saznanja da ti ljudi većinom sjede u Holandiji, Španiji i Velikoj Britaniji, pa me ubrzo prošla volja da se zajebavam s njima.

Elem, ima jedan čiko koji se dan danas bori s njima i koji je od jednog levata čak i iznudio 100ak dolara (ako se ne varam)..

Više o ovom možete pogledati na http://www.419eater.com

A negdje je bila i zbirka apsolutno svih pisama. Nadam se samo da će i naš narod bosanski ubrzo skontati kako lova ne pada s neba, i kako kladionice nisu pouzdan i trajan izvor finansiranja porodica, niti ima neko ko džaba daje pare. Nego valja zapeti, pa lopatu, konfljuter, makaze, dnevnik ili šta li već u ruke, pa s nadom u bolje sutra, udarnički..

"Fudbalska A - reprezentacija Bosne i Hercegovine igra u Teheranu s Iranom 30. maja"

Sjajni menadžment našeg fudbalskog saveza ugovorio je još jednu prijateljsku tekmu sa selekcijom iz samog vrha svjetskog fudbala. Ovo isto su ponavljali, kad su u februaru prošle godine ugovorili tekmu sa Iranom, a glavni argument im je bio: "..da vidimo kako naši igraju pred gromoglasnom publikom.."

To što stadion u Teheranu prima 100.000 gledalaca je jaka stvar. Ali na utakmicu protiv BiH je prošlog februara došlo nekih 11.000, a što bi se dalo nagurati i na stadion Gradine u Srebreniku, s tim da bi u Srebreniku atmosfera sa 11.000 duša bila negdje oko tačke topljenja čelika (ne fudbalskog kluba, metala, metala) što namah izbije sve džokere iz sposobne menadžmentske ruke.

Tako. Dok naša reprezentacija odmjerava snage sa reprezentacijama Japana, Južne Koreje i Irana (ne bi da umanjujem snagu i kvalitet ovih reprezentacija, koje su svojim konstantim prisustvom na velikim fudbalskim smotrama sto put potvrdile da im je fudbal pravo u usponu i da imaju snagu - ali da igraju totalno drugačiji fudbal od evropskog, te su tako totalno neprimjeren protivnik za eventualne pripreme za kvalifikacije za EP), kad bude stani-pani mi ćemo da odigramo neriješeno protiv "izuzetno jake Mađarske", a možda nas i Moldavija na svom terenu iznenadi. Da ne govorimo o proteklim okršajima protiv Litvanije i Estonije u Sarajevu, Izraela i u Sarajevu i u gostima, potopu u Belgiji, itd..

Elem, kako nam domaći fudbal vode sve sami stručnjaci (policajci, vozači, hobi-vodoinstalateri, itd) koji su na vrhuncu svoje fudbalske slave (osvajanje školskog prvenstva za pete razrede) itekako koristili svoj raskošni fudbalski talenat, dobro će biti i ako nas Malta ne iznenadi, jer eto, šta bi s Hrvatima prošle godine.

Koji će nam kurac i Sušić i Osim i Hadžibegić i Halilhodžić i Kodro i ostali, kad mi imamo svjetske asove uključene u prosperitet bh fudbala.


P.S. Jedino bi se prije ogleda u Teheranu konsultovao sa "dabl ja" glede njegovih "mini nuke" - planova iz nedavnog avlijskog posta.

U zadnje vrijeme nam se političari satraše ponavljajući, kao kakvi neposlušni papagaji, frazu kako se radi na liberalizaciji viznog režima. I satraše se obećavajući, istovremeno uživajući u blagodetima koje diplomatski odnosni poslovni pasoši nude.

I onda se desi priča od neki dan, kad dva muzičara ne dobiju vizu za Republiku Irsku, jer nigdje nema garancije da njih dvojica neće i ostati u Irskoj nakon što odsviraju svoje. To što smo mi zavoljeli ovu našu mrtvaju i što ne želimo iz nje, može sebi Meša Selimović nabit' na nos. U očima svijeta, mrtvaju ne volimo ni sekunde i samo čekamo priliku da se "ispalimo".

Prije par dana sin student ocu nastavniku dostavi sve potrebne papire, koje mu je ljubazna telefonska poruka austrijske ambasade u BiH izbiflala u slušalicu. Na stranu to, što u toj istoj ambasadi ne postoji broj koji se može nazvati, a u slučaju da se ne spada ni u jednu od skupina nabrojanih na automatskoj poruci, a koje se opet mogu odabrati jako ograničenim brojčanikom na telefonu.

Dozvolite mi da napravim malu digresiju, i ispričam iskustvo koje sam prošle godine imao sa francuskom ambasadom u Beču. Najprije provjerim web stranicu ambasade, i nakon što sam pronašao većinu odgovora na moja pitanja uključujući i broj na koji se mogu obratiti u slučaju nejasnoća, nazovem ja za svaki slučaj. Kontam, možda je neki lijeni "IT guy" zaboravio update-ovati stranicu, pa čitam bajate podatke. LM, javi se čiko, najprije na francuskom, a kad ja progovori na njemački, čiko namah prešalta, još pravo pažljivo sasluša šta imam da kažem, pa me naputi, pa mi još objasni neke stvari koje bi trebao znati, a nisam ni pitao, i na kraju, kako to i priliči odanom predstavniku svoje zemlje u dijaspori, zaželi mi čiko ugodan boravak u Francuskoj i još me izblagosilja Boga pitaj kako.

Eh, tog i takvog telefona u austrijskoj ambasadi u Sarajevu jednostavno nema, jer tamo očigledno niko i ne misli da bi se u BiH mogao sresti sa ljudima, živim bićima, nekim dostojnim tople i ohrabrujuće riječi. Predrasudno je određeno da će imati kontakt sa divljacima, potomcima Gavrila Principa koji u očima Monarhije i nije baš Sava Kovačević svojeg doba, uglavnom, ljudima neke ž-klase. Pa čemu onda i telefon na koji bi ljudi nazvali.

Elem, predavanje dokumenata se dešava u ranim jutarnjim satima. Recimo, negdje oko 8. Prije toga se uzme nekakav broj i joše se uplati i osiguranje i tako. I sad zamislimo nekog prosječnog Bosanca, po zanimanju nastavnik matematike i fizike u osnovnoj školi u Srebreniku. Ima sina studenta u inostranstvu i sin ga nakon par godina netransparentnog trošenja para pozove na diplomski ispit u Beč.

Naš nastavnik se digne u 4 sata izjutra, sa svojom materijalno zbrinutom životnom saputnicom (za ovo je morao izvaditi potvrdu - odnosno dokaz o primanjima supruge, a i dokaz o ličnim primanjima i zaposlenju) popije prvu jutarnju kafu, pa se autom (svojim, zamislite, čudi me da ga to u ambasadi nisu pitali) zaputi na dalek put. Relativno gledajući, i nije to neki dalek put, nekih 150 km. Mjereno u kilometrima bosanskih puteva, tih 150 km dođe ekvivalentno nekih 427 km evropskih puteva (barem u satima vožnje).

I postavi se u red.

I onda ga vrate prvi put, jer nema potvrde da je uzeo godišnji. Ima logike, kontam ja, ali to što je nastavnik, valjda podrazumijeva da u vrijeme zimskog raspusta i nema potrebe da uzima godišnji, ali nej se. Opet nazad u Srebrenik, pa uzmi potvrdu iz škole da je raspust i da nema šta da se radi, pa se to formalno-pravno može utefteriti i pod "godišnji". Pa opet kroz heftu u Sarajevo. Opet 150 km. Opet rana kafa sa - sada već zakonski potvrđeno - materijalno obezbijeđenom gospođom.

I opet u red.

Ovaj put našem nastavniku traže katastarski izvod o posjedovanju nekretnina, odnosno u najmanju ruku kuće i kućišta (može i stan, ali ognjište bi bilo nekako najslikovitije). Nastavnik, koji je već spisk'o više od pola plate na puteve u Sarajevo i ono osiguranje koje je uplatio prilikom prve posjete šeheru, sada već vidno iznerviran, prihvata nalog za dopunu, pa opet u Srebrenik. Pa kroz heftu nazad u Sarajevo.

I onda.. Red..

I taman kad su svi pomislili, evo ga sad, lucky punch, treći put mu traže dokaz o srodstvu, između njega i ovog što ga poziva, a što veli da je njegov sin. Dojavi to on sinu. Sin ode u najbližu medicinsku ustanovu da mu izvade krv. I ocu nastavniku izvade krv. Pa sve to zajedno uporede. Ali kako u BiH i nema baš efikasnih mjerača DNK, sve to zajedno pošalju na analizu u najpoznatiji labaratorij u Velikoj Britaniji. Usput se njihove krvne probe pomiješaju sa krvnim probama labudova koje su pronašli otegnutih krila u okolini Našica, i tako se na kraju ustvrdi, da su oni zbilja otac i sin, ali da imaju virus ptičije gripe i da im stoga treba svakako zabranit dalje zadržavanje u šengenskom kavezu.

Bosanske životinje treba držati s onu stranu kaveza. Barem je to praksa. A to što svi domaći, i poneki neodgovorni stranjski političar obećavaju liberalizaciju viznog režima, mogu sebi lagano nabit' na onu stvar, pa tako vizirani hodati okolo. A nas pustiti da se bez nade, na miru, bodemo rogovima.

Muuuuuuuuuuuuuuuu... Beeeeeeeeeee... Meeeeeeeeeeeeeeeeeee... Njaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa..

Zakuhalo se k'o fol oko toga što Iran želi koristiti nekakav obogaćeni uran (iako smo mi u BiH nažalost, a i istočne komšije nam - al' oni su manje više sami krivi - upoznati i sa mogućnostima i štetnim djelovanjem osiromašenog urana) i ima taj Veliki Brat, koji veli, ne, to vi ne smijete radit.

Sad, Iranci se zainatili, pa hoće li hoće. A cijeli svijet im pokušava reći da su to šejtanska posla, i da je bolje saditi narandže i/ili limune ili nešto tako slično, a produktivno. Al' neće Ahmed i Nedžad da slušaju, nego baš im stalo do tog obogaćenog urana.

I u svemu tome, dođe najmoćniji od svih, ali ne baš i najpametniji (na žalost cijelog svijeta) i zaprijeti, pazi sad, da razmišlja o tome da u eventualnom (za kladioničare ovo "eventualno" ništa ne znači, i mislim da je ovo u žargonu "kec ko kuća") napadu na Iran upotrijebi i nuklearno oružje.

Hajde da se spustimo na nivo inteligencije "dabl ja", mada tako nisko nisam bio, još od vremena kad sam se u ratom zahvaćenoj BiH skrivao po podrumima, i da pokušamo raspetljati ovaj njegov logički problem.

Dakle, mister prezident (i cijeli demokratski svijet, of skroz) žele bombardovati Iran atomskim bombama kako bi Irancima pokazali da je atomska tehnologija pravo loša stvar, a u nekom narednom stadiju im donijeti slobodu i demokratiju (sličnu onoj u Iraku gdje dnevno strada oko 100ak ljudi, ugasi se 100 ljudskih života, ali koga još interesuje statistika).

Da nije tužno, bilo bi smiješno.

Jedino što me u svemu tome raduje je što se Bush mlađi ne može još jednom kandidovati za predsjednika. Barem što se trenutnih zakona u USA tiče. Opet, ko zna..

Jednom se igrom slučaja zadubih u diskusiju s jednom mojom koleginicom na faksu, koja je, isto kao i ja, samo po rođenju i tradiciji islamske vjeroispovijesti, inače, ima još manje pojma od mene, barem što se vjere tiče.

I nakon što smo proveli pola noći u diskusiji da li ima ili nema Svevišnjeg, u jednom trenutku, a da nismo jasno odredili, šta mislimo, zapita se ona, postavi onako upitnik u zrak, a šta ako je On zao?!?

Hm! Zamislih se tad. Pa mi ne bi lako nikako. I sva mi pamet stala u jednu rečenicu, vjerovatno izrečenu u stotinama filmova snimljenih u bivšoj nam domovini: "E, onda smo ga najebali!!"

Prošlo je par godina od te rasprave, a ja još uvijek tako mislim. Nekako se svi nadaju, svi vjeruju u tu neku ravnotežu između dobra i zla u kosmosu, a ja se usuđujem pitati, šta ako ta ravnoteža ne postoji. Ako nema statističke raspodjele, niti računa, gdje se zlo i dobro događaju, ako ne u korist dobra, a ono barem fifti-fifti?

Šta ako je to slučajnost? Ako se zlo događa slučajno i bez ikakvih zakona, a isto tako i dobro? Ako je to samo splet nezavisnih parametara, koji mi na kraju krajeva subjektivno doživimo, i iz našeg ugla, uvijek smo u stanju reći, ok, to je zlo, ili ok, to je dobro? Ako nema nekog vrhovnog matematičara, koji vodi preciznu evidenciju, i konkretno veli, ok, ovi moji Dobri Bošnjani se pravo napatiše u zadnjih 15ak godina, hajde da im sad zaračunamo 15ak godina dobra..

Odgovor je isti, kao i prije par godina: debelo smo ga najebali.

Garant nije!

Rekli su joj da u proljeće na livadama bosanskim raste svakojako bilje, i da je neko od toga i jestivo (vidi knjigu "Sve misterije svijeta" Ahmed Bosnić - u kojoj ovaj uvaženi stručnjak objašnjava kako se od kíse (jako dugo i) i praziluka, koji pravo sjeda uz domaće peksimete iz porodice pita savijača, a ponegdje i gužvara - za neupućene, to su one male pitice, koje su u ruralnim dijelovima BiH [a k'o fol imamo i urbane dijelove - no kidding], spravlja odlična salata), te se Veronika odlučila, hrabro - jakako, na ovaj jeftini način pripremanja italijanskog menija u bosanskoj provinciji, naravno, u dubokoj pozadini.

Objasnili su joj kako je Šerina Trnatica (vidi priču "Prvoborac") posebno omiljena među biljem, te će tamo zacijelo naći sve što bi joj trebalo za kraljevski meni "Salata a la Omerova Šarulja".

Brala je i brala, Veronika Berluskoni-Osmanhodžić, po rascvjetaloj livadi i pitala se, koja li je koja biljka i kakve su im familije.

Svidjeli su joj se neprocvjetali ljubičasto-nekakvi cvjetovi, kojim se nikako nije mogla sjetiti imena na talijanskom, ali joj je naumpala nastavnica biologije, koju bi, da je živjela u BiH, zvali Rabija, ali se u Italiji zvala skroz drugačije, Verona, Messina ili možda Piacenza, i sjetila se njenog forsiranja latinskog i predivnog ljubičastog-nekakvog cvijeta "cichorium intybus", i Bajre Šabanova, koji joj je objasnio da se "cichorium intybus" u provinciji zove konjogriz i da je pravo dobar za bubrege, jetru, želudac, smanjenje nivoa žučne kiseline i slične unutarnje organe i tegobe.

Nije Veroniku začudilo što Bajro Šabanov zna za ljekovita svojstva konjogriza, ali Bajrino poznavanje latinskog jezika ju je tada, mladu i neopreznu, doživotno vezalo za usnulu provinciju. Da je sačekala još minut ili dva, prije nego je pustila Bajru da joj odriješi svitnjak na šalvarama, bilo bi joj jasno da je Bajro Šabanov samo kidis'o da joj razmekša, sramota me reći kakve - pa ću se ograničiti na, bijele grudi i guzove.

Poslije je Veronika nabrala još naramak nane zvane metvice, odnosno "melissa officinalis", ali tad je već bilo kasno. Šabanov je potomak samo blejao u Veroniku i pitao se kakva sad melisa, pričajući kako je za cichorium intybus naučio od doktora Saje koji ga je tako zvao, jer mu je bilo valjda žao da Bajru pred cijelim razredom zove konjogriz.

Sakupljala je Veronika tako ljekovito bilje, ali hajdučka trava u "civilizovanom" svijetu poznatija kao "achilea millefolium", osim što pomaže kod tegoba sa jetrom, ublažava žgaravicu, ili kao čaj pomaže kod smanjenja tegoba angine pektoris, nije mogla zaustaviti ne tako obilno ali ipak primjetno krvarenje tek prokinutog himena.

Veronikin svijet se izvratio naglavačke, jer joj je u par minuta, koliko je trajalo Bajrino predavanje o poznavanju prirode i društva, postalo jasno da je velika razlika između bokvice muške "plantago lanceolata", koja je izvrstan prirodni lijek kod upale plućnih bronhija, astme, kašlja, hripavca, pa čak i kod tuberkuloze pluća, i one druge, ženske bokvice "plantago major", koja se uglavnom koristi za vidanje rana i upala, dakle, kad je se već dogodilo i što jeste i što nije trebalo.

Da je ovo znala, sigurno je Bajro Šabanov ne bi svalio u "anthyllis vulneraria", ili kako su je od milja zvali u provinciji u dubokoj pozadini, divlju djetelinu. Iako vulneraria ima slična ljekovita svojstva kao i ženska bokvica - koristi za liječenje rana, a kao čaj se pije za čišćenje krvi, jačanje želuca te kao sredstvo za otvaranje - možda bi joj draže bilo, da je nikad nije morala ni omirisati, a da ne govorimo o valjutanju u poprilično kompromitirajućem horizontalnom stavu, prepustivši se svim zakonima gravitacije i poučku o pritisku, sili, masi i ubrzanju.

Elem, Veronika nije odlučila da umre. A nije njoj bilo tako ni loše. Skontala je poslije kako je za sve kriv maslačak koji je pohapala frišak kao salatu, a koji se počesto poistovjećuje sa "eruca sativa", koju u Evropi poznaju pod italijanskim imenom "rucola". Opreznom biljnom oku ne bi trebalo promaknuti da je eruca sativa amidžišna od "canabis sativa" (aka konoplja), a dejstvo THC-a je poznato širokim narodnim masama, pa je jasno i odakle Veronikin pojačani nagon za horizontalnu trigonometriju. Jedino mi nije jasno, zašto baš Bajro Šabanov!

Brigadir Ivan Mijačević je vjerovatno manje poznat u cijeloj BiH, ali u mojoj mahali se itekako čulo za komandanta odbrane Gradačca. I u vrijeme dok su ga još vrbovali u "pravi" HVO, nudili mu kojekakva mjesta i pozicije, "Mijač" je izabrao da brani svoj rodni grad, objasnivši to jednom jedinom rečenicom: "Ja nisam Hrvat po zanimanju, nego samo po nacionalnosti".

U vrijeme kada će se stvoriti temelji za Vašingtonski sporazum - rat između Hrvata i Bošnjaka - Predsjednik svih Bošnjaka na kugli zemaljskoj, dekretom je smijenio komandanta Hrvata na tako osjetljivom mjestu (za Gradačac se u ratu govorilo kako su to vrata Bosne) i zamijenio ga podobnim Bošnjakom. Aferim!

Danas brigadir Ivan Mijačević živi u "srpskom" stanu u Gradačcu. Prije 7 godina doživio je težak moždani udar i nije u stanju da govori. Nije u stanju ni samostalno da se kreće. Kako je "skinut" sa mjesta komandanta odbrane Gradačca, nema ni penziju Armije BiH, nema pravo na liječenje. Mijač je prepušten sam sebi. Tek ga se ponekad sjete njegovi borci iz 107. brigade.

Odavno je vrijeme da se nešto učini.

>> Link na emisiju "U ime naroda" Josipa Pejakovića, koji je bio u posjeti komandantu Mijaču.

Pogledajte je.

A za kraj ili za početak, sjetim se jedne Džavudove:

..Nikada ja zaboravit' neću
bijelu Kulu i kaldrmu lijenu
Na Gradačac k'o na srce Bosne
vječno nosim lijepu uspomenu..