avlija

30.05.2005.

Oh, lord, please don't let me be misunderstood

Alojz M. je meni, nervoznom, preznojenom i umornom Z.S., uputio prijeteci pogled i iza blindiradnog stakla kroz maleni slic na dnu saltera promuhabetio nesto po slovenski. Alojz M. prije sedam mjeseci je, nezaposleno klosareci nekadasnjim Titovim Velenjem, procitao oglas, koji je u sve dnevne novine dala mejna policija o prijemu u radni odnos 15 sluzbenih lica na granicnom prelazu Gruskovje. Alojz M. nikad nije zavrsio pravo, ali je ispunjavao vecinu uslova, ukljucujuci i klauzulu o poznavanjanju njemackog ili engleskog jezika.

Jos uvijek me je prijeteci gledao kroz najmanje sedam milimetara debelo neprobojno staklo i jos uvijek je nesto pitao i jos uvijek na slovenskom, zaboravivsi klauzulu iz oglasa o poznavanju njemackog ili engleskog jezika. Jos uvijek nisam imao pojma sta mi govori i pokusavao sam se koncentrisati na ono sto me, ocigledno, pita, pokusavajuci zaboraviti da se vec osam sati truckam putevima u izgradnji u autobusu u kojem je na osamnaestom kilometru od starta crk'o klima uredjaj i u kome je temperatura, sto zbog sunca - sto zbog polupijane ili dibidus pijane klijentele, uglavnom dostizala tacku kljucanja.

Razmisljao sam da upotrijebim svoje skromno znanje jednog od tri jezika iz velike evropske familije, a za koje sam siguran da ih razumijem bolje nego slovenski. Ali je Alojz M. uporno ponavaljao nesto na slovenskom, a ja sam uporno govorio da ne razumijem. Na tecnom bosanskom.

Bojao sam se da ga necu uvrijediti, progovorim li nekim drugim jezikom. On je slovenski granicni policajac, a ja treba samo perfektno da odglumim glupog Bosanca i sve ce dobro proci i zavrsiti se tako sto ce Alojz M. zakucati jos jedan stembilj u moj isarani pasos.

U pomoc je priskocila Katarina D., dala mi znak glavom da razumije vise od slovenskog, glupi, ponosni, prosjecni egocentricni Bosanac u meni se javi i ja joj ponudim: "Dojc.. Inglis.. Espanjol??!" Upita me na tecnom njemackom gdje idem i zasto, i tu se prica zavrsi.

Alojz M. me je sinoc sanjao. Bio sam meta na vjezbi gadjanja, a on na drugoj strani sa tri sanduka municije koje je morao ispucati u moju glavu. Pitam se samo ko bi mu bio meta, da sam umjesto plavog izvadio crveni ili neki drugi pasos i progovorio na istom onom njemackom.

P.S. Iako je sa plocica moguce procitati imena svih pozornika na granicnom prelazu Gruskovje, imena u ovoj prici namjerno su slucajna i kao takva poprilicno imaginarna, da ne kazem stereotipna. Dogadjaj je, na silnu zalost - samo ne znam ciju, istinit i dogodio se jucer negdje oko 16:30 na gorepomenutoj medji.

25.05.2005.

René Magritte



Jucerasnja izlozba radova belgijskog surealiste Renéa Magrittea me se jako dojmila. Gospodja vodic nam je trunila o svemu i svacemu. Kod surealista je to ionako popratna pojava, jer ta djela svako dozivljava drugacije i svako ih sebi drugacije objasnjava.

Interesantno je da je tip sam radio reprodukcije svojih najuspjesnijih djela. Po narudzbi je slikao skoro identicne motive, svaki put uz malo varijacija, ali ukupni dojam je: stojis pred dvije iste slike.




p.s. poslije izlozbe organiziran je koktel-party. Ne mogu a da sinosnjeg kuhara ne svrstam u umjetnike:
- supa od brokule, nevjerovatno friska i mirisna
- crvena tunjevina sa sparglama
- srneca ledja sa friskim origanom
- raznjici - piletina, krompir i ananas uz sos mango-med-djumbir
- azijsko povrce zapaceno u nekom ludom sosu
- jagode u mini princes krofnama
- mini tiramisu
- tursko pecivo sa pistacijama i narom
- krema od kakao biljke sa friskim malinama i kupinama
- neogranicene kolicine vina, piva, sampanjca, itd..

Ars long, vita brevis.. hehehehe

24.05.2005.

Sedma kasika i prva jutarnja kafa

Prije nego sam uspio doci sebi, komsinica se vec uvalila na njen omiljeni kauc i bezobrazno zatrazila prvu jutarnju kafu. Jaran koji je zanocio kod mene je jos spavao, glave tik do njenih nogu. Bilo mi ga je zao probuditi, otrgnuti iz snova. Sada pred ustajanje, snovi su ionako najintenzivniji. Ucinio mi je uslugu i probudio se sam..

Srkali smo kafu sutke. Ritualno smo izvrnuli fildzane i sacekali da nam komsinica Stana, koju smo od milja zvali vjestica Stana, prorekne buducnost za taj dan. Gleda u onaj moj fildzan, gleda, klima glavom kako bi njene rijeci jos vise dobile na tezini i pocinje sa predskazanjem:
- Da, da, evo vidim. Celavi neki covjek ti nesto objasnjava. K'o, on ti je k'o neki direktor i govori ti sta treba da zavrsis. Ima jos, vidi se, neka kesica. Mog'o bi ti danasnji dan biti nafakali. Da naplatis neki dug. A vidi se ima jos osim para neki dobitak. Nesto bijelo. Hajde sad ubodi prstom i zamisli zelju.

Ovo je vrhunac svakodnevnog rituala, i znam da se opirati ne vrijedi. Pokusao sam par puta, ali nista nije pomoglo. Sad se vise i ne smijem tom zavrsnom cinu rituala. Mozda, negdje u najskrivenijim, najtamnijim sivim celijama i zamislim neku zelju. Mozda mi se jednog dana i ispuni to sto zamislim. Mozda. Ubodem srednjim prstom u osuseni tamni toz od kafe. U trenutku mi se ucini da je to kratka kosa moje mrke. U ritualima je valjda masta sastavni dio.

Veli moja privatna Azira:
- Da, da, evo vidim - tako valjda pocinje svako predskazanje - vidim neki put. Siroki. Brzi. Sine dragi, izgleda da ti predstoji putovanje. I to medju prijatelje. Ima neki cuko. Da, da, znaci, ides medju one koji te vole. Ici ces na put. Ah, sta je ovo?! Boze sacuvaj!

Trznu ona mene. Iako ne vjerujem u kojekakva predskazanja, zvijezde i ostale nesigurne enciklopedije u kojima je zapisana moja, a i svacija sudbina, strecnu me ozbiljnost, gotovo grc na njenom licu.

- Znas, sramota me da ti kazem sta sam vidila - pravda se vjestica Stana.

- Ma daj ba, komsinice, samo gukni. Svoji smo - pokusavam da je nagovorim.

I onda dodje predskazanje za utorak:
- Da, da, evo vidim.. Vidim.. Kako da kazem.. Malo me sramota.. Al' znamo se. Necete vi meni zahaterit.. Vidim kurac! Kurac ces ici na put!

Prorocanstvo za taj utorak, dvajes' i neki maj je bilo potpuno. Ostaje samo da cekam.

23.05.2005.

Riiiing, riiiiiiiing

Naucili su me od malena da postoji to neko vrijeme kad se nekog moze zvati telefonom, ali da postoji i ono drugo u koje se zove da se javi smrtni slucaj, izrazi saucesce ili dojavi neka manja katastrofa.

Odlucio se ja naspavati, da mi radna sedmica fino krene. Ne lezi vraze, zvoni telefon u 6:35. Probudio me je tek kad je zadnji put zazvonio. Naravno, nisam ni imao namjeru da se javim. Gledam poslije, nepoznat broj neki. Kontam, dobro je. Nikom od mojih se nije nista desilo. Taman sto sam opet zaspao, zvoni telefon. Ovaj put ga ugasim skroz i tako prespavam...

Na putu na posao opet onaj isti broj. Javim se ja ovaj put. Zena od nekog daljnjeg prijatelja kod kojih sam proteklog vikenda bio "na kafi", za koju sam zauzvrat morao da instaliram konfljuter, da se "djeca imaju na cemu igrat'". Elem, ta djeca koja su to izgleda bukvalno shvatila, uspjela su za jedan dan sjebati racunar, tako da se vise ne moze ni upaliti. Zena mog daljnjeg prijatelja sva usplahirena, nasikirala se ama-ha. Pokusavam da je smirim, i velim joj da ako ce se ona oko svakog windows-bug-a toliko sikirati, da je najbolje da odmah proda konfljuter.

I na kraju joj jos napomenem, u pola sedam me zovi samo ako je neko umro.

Izgleda da nismo svi naucili lekciju kad treba nekog zvati, a kad treba javiti za neku nesrecu. Neki su ocigledno bjezali sa casova.

19.05.2005.

Powerslave

Kako se postaje mocan? Uclanis se u neko drustvo, poslije dva mjeseca te zbog ovih ili onih zasluga izaberu za predsjednika i pred tobom je 20 godina mukotrpnog rada, podmicivanja pravih ljudi na pravom mjestu - takodje mocnika, da bi u kasnim pedestim postao mocan?

Sta je to moc?

Mogucnost da pokrenem Zemlju iz njene utabane putanje i tako nas sve posaljem u tri picke materine? Prilika da upravljam zivotima drugih?

A zasto upravljati zivotima drugih? Vec sam mocan, mogu raditi sta hocu.

General koji ranim jutrom (ili malo kasnije) dolazi na svoje radno mjesto, olicenje je moci za sve vojnike koje sretne usput, od kapije do kancelarije. Taj isti General je jucer dva sata slusao zvocanje svoje najdraze, u klimakticne godine ogrezle zene, jer su ga vidjeli u drustvu djevojke koja je mladja od gulasa podijeljenog na zadnjoj vojnoj vjezbi. Za vojnike, General je moc. Za njegovu zenu, samo uspaljeni starac, bez moci i bez metaka.

Institucionalna moc je zbog hijerarhijske strukture objasnjiva i na ovom mjestu totalno nezanimljiva. Zato je mozda primjer Generala, koji zakonski ima direktno podredjene, pomalo nesretan izbor za postavljeno pitanje, sta je to moc. Crna strana moci bi bio neki regionalni kriminalni sef, koji slicno Generalu hijerarhijski, totalno nezanimljivo djeluje.

Kad bi stereotipizario moc u jednu osobu, bio bi to neki privatni poduzetnik, tezak par miliona, politicki aktivan, ali bez neke vece funkcije, u proslom zivotu fudbaler ili tako neki eksponirani profil, zgodan, drzi do sebe i do svog izgleda, pomalo ruzne i naglo ostarjele zene, koja je u biti ogledalo njegovog mukotrpnog dolaska u godine lavova i moci.

Zato moj mocnik ima ljubavnicu. Kasne tinejdzerske ili rane dvadesete. Kupuje joj skupe krpice i ultra kartice. Zauzvrat je ponekad zvekne svojim, od moci, omlohavljenim spolovilom. Njen zadatak je da bude sretni privjesak na njegovom reveru i da ne prica okolo.

I opet, zasto je taj neko mocan? Sta je u stanju da uradi, da bi demonstrirao svoju moc, a koja bi mene ili nekog drugog zadivila? Da napravi da me izbace sa posla? Da me nokautira sa svakog tendera na koji se prijavim, jer poznaje ljude? Je l' se sve svodi na materijalno? Je li to moc? Ili je mozda moc sto u svojim mlohavim fifti-samting jebe balavice zeljne te moci, a koju iste na konkretno pitanje ne mogu definisati ili barem srociti u obliku blogerskog posta??!

Je li moc kad se mocnik pojavi u nekoj kafani, a svi mu prave naklon i sesir skidaju na pola koplja? Zasto je njegova rijec u nekoj slobodno-naucnoj diskusiji o nebu i galaksiji jaca od rijeci dezurnog astrologa-galakticara koji je potkovan u materiji? Zasto njegove astroloske provale i gluposti svi prihvataju zdravo za gotovo, a astrologove polunaucne-poludokazane stavove a priori svi odbace kao ludacke, a samo zato sto nemaju pojma o cemu ova dvojica govore?

Hocu da postanem mocan. Za sebe.

17.05.2005.

Tolerancija

Majski dan, bas onako kako bi i trebao biti. Sunce. Gola koza. Suncanice kakve je nekoc imao Bruce Lee ala'rahmetile. Ko ne nosi ovaj zadnji modni detalj, nema pojma o zivotu.

Baste i bastice kaficke i kafanske ispunjene do posljednjeg mjesta. Raja se gustera i pomalo snima preko zime stasalo mlado meso. Ja nabacio moj omiljeni nakit oko vrata i uzivam u zakasnjelo-ljetnom danu.

Dvije mace, zajedno imaju godinu-dvije vise od mene, zagrljene, zaljubljene. Suprotno politickoj situaciji u zemlji, cekamo dok se crveno ne pretvori u zeleno. Proucavamo zaljubljene tinejdzerke. Njih dvije razdragane, slobodne, alternativne. Drago mi nesto. Drago mi za moje homoseksualne sugradjanke. Uzivaju, bez straha, u svojoj ljubavi.

Otvori se crveno, na semaforu su reforme uvijek brze. Mlade lezbejke su tik na korak ispred nas. Jos uvijek zagrljene. I odjednom, valjda ih sunce ponijelo, zapjevase. Dvije tinejdzerke, lezbejke u konzervativnoj sredini zagrljenje, zaljubljene, zapjevase setajuci ulicom. Idu dvije lezbejke tuzlanskim korzom, mlade k'o kap, alternativne i pjevaju neku ljutu dzigaru.

11.05.2005.

Ja sam duso doista..

Zovem se S. i ja sam konformista.

Rekla je da je kraj. Plakao sam kao malo dijete. Sve je bilo tako prazno. Samo praznina. Bio sam dijete kome su istrgli igracku.

I. je mjesecima navaljivao da poveca kiriju. I bi poskupljenje. I otkaz. Skupio sam moju imovinu u crne smecarske kese i preselio se u novi stan. Bio sam nesretan. Sve do trenutka kad sam spustio stvari u moj novi stan.

Neoprezni menadzer je zakacio ogromni filadendron koji sam godinama odgajao. U prvi mah je izgledalo da posljedica nece biti. Odjednom, nenadano, kao da mu je dosadilo da folira dzunglu na mom stolu, osusio se, prestao da zivi, ostavivsi puno prostora suncu. A sunce k'o sunce. Lijepo je dok te grije.

Cipele kupljene na trznici "Arizona" prezivjele su svoju apokalipsu, cak i valjutanje po padinama Svetog Turnica. I onda se odvalio djon. Tek tako. Bez nagovjestaja. Lijepio sam ga par puta, ali bi se djon uvijek iznova odvalio. Kupio sam neke nove mokasine, tri puta skuplje i isto toliko puta neudobnije od onih arizonskih.

Zovem se S. i konformista sam. Lijeceni.

10.05.2005.

Crna hronika

U ponedjeljak odluka o puštanju iz pritvora Ante Jelavića.
Ubila ga bomba ostavljena u šerpi na dvorišnom stolu.
Istraga protiv dva mladica.
Naoružani razbojnik oteo 300 maraka.
Ljekari se bore za život desetogodisnjeg dječaka.
Jelavić pušten iz pritvora uz kauciju od pola miliona KM.
Desetogodišnji dječak podlegao povredama.
Naser Keljmendi osumnjičen i za nasilničko ponašanje.
Taksista izboden nožem, napadač uhapšen.
Ubici 12 godina zatvora.
Silovane dvije žene.
Oštetili preduzeće za više stotina hiljada maraka.
Izgorjela starica.
Bačena bomba na "Hot kazino".
Umro dok je u parku igrao šah s poznanicima.
Maskirani razbojnici pucali u ženu i oteli joj torbu s novcem.
Pijani gosti razbijali inventar i konobare gađali flašama.
Vozač kombija zgazio djevojčicu i pobjegao.
Priveden osumnjičeni za podmetanje bombi pod vozila.
Starica ugušena jastukom, ubica pobjegao kroz prozor.
Policajci spasili starca koji se čamcem prevrnuo u rijeku.
Okončana istraga ubistva radnika firme "IT computers" .
Nije pronađen vozač kombija koji je usmrtio djevojčicu.
Nastavlja se obračun sarajevskog podzemlja.

03.05.2005.

Jednom sam vidio Tita Marsala




Tito je Marsal
Tito je Genije
Tito je komandant nase Armije..
-------

Titovo buduce doba gradili smo s Titom..

..Samo sto je izgleda arhitekta bio preko stele zaposlen, pa mu se kula od karata urusila i prije nego je dama stigla na keca..

-------

Sjecate se vi price kad je Tito ranjen? Kad ga je Rex spasio? Pa jos on, onako ranjen, vidi pticicu kojoj je geler od bombe otkinuo nogu!!! Tako je nekako bila ta pricica sa Sutjeske..

...skoro 50 godina kasnije, Liporasce, gradacacko ratiste:
lezali smo iza, mozda cak i proslog ljeta, pred sami rat ili ko zna kada vec izlivenog temelja za kucu koja nikad nije dovrsena.. Ne znam je li to bila praga ili pat, ali je vraski tuklo po na nama i ni glave nismo mogli dici.. Samo smo lezali i cekali da se sve smiri..

Armin je lezao blize temelju i nekako sam mislio da je sigurniji.. Ja sam se skupio jedan metar dalje, tako da je Armin bio izmedju mene i temelja..

Gledao sam kako ta praga ili pat ili sta li vec sisa travu iza nas.. Bilo je strasno.. Proklinjao sam vlasnika kuce i rat koji ga je pomeo, pa je ostavio kucu nedovrsenu.. Ne bi nas cetnici ni vidjeli da je tu bila kuca.. Ovako, bili smo izruceni na milost i nemilost nekom na brzinu obucenom nisandziji, koji nikako da nas uhvati u musicu.. Sva sreca da je bilo tako.. Barem ovo za musicu..

Kad je zemlja krenula podrhtavati bilo je jasno sta se sprema.. Nasi protivtenkisti nisu mogli prici pod vatrom, a mi se bas zaglavili, ni tamo ni vamo.. Tenk nam je bio skroz blizu, ali kako nismo mogli dici glave, nismo ni znali gdje je i odakle ce roknuti.. Mislili smo da smo iza temelja kuce nekog bosanskog domacina sigurni, jer domacin ne stedi na temelju..

Nekako skoro u isti momenat opalio je tenk i neko iza nasih ledja.. Pljuvao sam prasinu i komadice betona.. Narmi, kako smo ga od milja u satro stilu zvali, lezao je jos uvijek na istom mjestu.. Pored njega razvaljen temelj, a on od pasa nadole sav krvav..

Neko je pripucao na tenk.. Do nas su dosla neka trojica, koje u zivotu nisam nikad vidio.. Odnekud su iscupali ljestve.. Uvalili su Narmija na ljestve, a mene je neko postavio na noge i trcao sam za njima, nemajuci pojma sta se oko mene dogadja. Skoro da nista nisam ni cuo ni vidio..

Negdje na pocetku sumice smo zastali.. Narmi je pokazivo rukom da mu se priblizim, da mi nesto kaze..

"..Jebo ja Titu majku.. Nema pticice.. Al' boli u picku materinu.."

Armin danas ima zenu, sina, invalidsku penziju u 31. godini i plasticni bubreg.. Sinu ne da da cita bilo kakve knjige sa istorijom novijom od 1908..

02.05.2005.

Ponedjeljak

Naspavan. Odmoran. Sretan. Mirisan. Čio. Veseo. Sit. Koncentrisan. Vrijedan. Sposoban. Spreman. Otvoren. Zainteresovan. Smiješan.

Previše dobrog. Samo da tako i ostane.

Zašto ne želim da prođe dan..

01.05.2005.

Putnici

Tematski gledano, nadovezujem se na moj prethodni post, surogatno. Ili možda ne..

Svaki momenat kod kuće je zlata vrijedan. Povuci potegni, još malo, još samo minutu. Sačekaj dok bude burek gotov. Kupi domaće političke magazine protiv kojih se tako zdušno zalažeš. Kupi i dnevne novine koje tako rado popljuješ. Petnaest minuta prođe, a ja mislio pet.

Zastani na semaforu za koji uporno tvrdiš da nikad ne radi. A radi. Čak i na praznik rada. Međunoradni, koji uz sve to kod nas traje osim nedjelje, još sljedeća dva dana. Dva dana, koja ću u toj nekoj Evropi u koju hoćemo, uveliko rintati. Odoše dva minuta.

Na stanici čekam. Vazda neko naiđe koga znam. Pozdravimo se. Ispričamo se nako, s nogu. Domaći. Prođe jedan bus s kojim sam nekad davno putovao, ali su promijenili relaciju pa mi šofer samo mahnu. Prođe jedan drugi, za Njemačku. I to je bilo sve. Poslije 15ak minuta čekanja postalo je sumnjivo. Izgleda da sam okasnio.

Nazovem u agenciju, kaže mi teta, otišli su na vrijeme. Jebeš ga. Izgleda da smo se promašili u par minuta. Kontrolirana trka. Babo se sav pretvorio u Šumahera. Ralfa. Makar. Nazovem autobusdžiju na mobać, razmijenimo GPS podatke:
- mi 5mo na Lončar1ma, tamo gdje kupujemo pečenje, veli on meni.
- ja 5am kod Nikolinog mlina. Treba nam 5-6 m1nuta d0 vas.
- Ok. Staćemo kod Fa1kove pečenjare u Orašju, da nas m0žete stići.
- Ok.

Prenos podataka završen.

...

Negdje u Hrvatskoj, nekih 80 km od Zagreba. Livada zelena na velikom parkingu. Na sred livade hrast. Stariji od mene. Hladovina prve kvalitete. Gazda, autobusdžija, iznio sofru. Nekoliko kila friškog jagnjećeg pečenja, par komada hljeba. So. Domaća tuzlanska. Pive, uvozne austrijske. Jasno je da je za putnike. Gazda bi da nadoknadi to što nas je život prokleo da na praznik rada, kad nam porodice, mnogobrojna familija i prijatelji sjede širom domovine u debelim hladovinama i dave se rebarcima, butovima, bubrežnjacima, zaljevajući sve nekim od domaćih alkoholnih poluproizvoda.

Putnici se u stidljivom krugu, najprije nećkaju, a onda zasukavši rukave, zamaste brkove u friško jagnjeće pečenje. Posjedali smo "po turski" i uživamo u prekrasnom proljetnom danu.

...

Prije nego nam se desi priča kao u sjevero-zapadnih susjeda, da oni na kraju krajeva, kad im se još i dozvoli, ne bi u Evropu. Da se mi svi preispitamo, hoćemo li mi tamo gdje nas trenutno ne žele, a mi nešto baš kidisali. Tamo autobusi ne čekaju. Gazda ne časti pečenjem. Prvi maj, koji pada u nedjelju, slavi se u nedjelju. Ponedjeljak i utorak su radni kao i svi ostali ponedjeljci i utorci.

Možda hoćemo, a možda i nećemo.

A.D.
<< 05/2005 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031

Iz moje bašte

Mirisne livade interneta

U hladu jabuke pročitah
Trenutno na čitanju:

Baba Jaga je snijela jaje - Dubravka Ugrešić


------------------

1.Godišnjica mature - Lamija Begagić

2.Kikinda short 02 - grupa autora

3.Kako sam ušao u Evropu - Damir Karakaš

4.Ruta Tanenbaum - Miljenko Jergović

5.Balkanska rapsodija - Andrej Nikolaidis

6.High Fidelity - Nick Hornby

7.Jel neko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince - Emir Imamović Pirke

8.Trava i korov - Goran Tribuson

9.Zec na mjesecu - Hrvoje Šalković

10.Poglavnikova bakterija - Boris Deužulović


Bez dobrog naslova
Pjesma na čekanju

Kontakt

BROJAC POSJETA
361631

Powered by Blogger.ba