avlija

13.04.2005.

To live is to win

Veceras cu sebi priustiti pauzu izmedju dvije internetske aplikacije i zadati se medju moje basketase. Piva poslije je neizvjesna, a sve zbog pomenutih aplikacija, pa cemo istu ostaviti za neka bolja vremena. Valjda je tako i najbolje uzmemo li u obzir da sam poprilicno iscrpljen (barem psihicki) i nenaspavan (sto nekako dodje na fizicki umor). Ali ce mi dobro doci malo izbacivanja frustracija u vidu guranja pod kosem medju 10-15 cm vecim kolegama sa prostora bivse nam domovine, koji su se svako za sebe (s)nasli u ovoj nam zajednickoj mahali.

Atmosfera na basketu je svakako vrijedna proucavanja. Jednom mi je jedan radni kolega rekao, kako mu je punac gradiscanjski Hrvat (ima jedan mali dio u Austriji u kojem zive ljudi koji se koriste nekim balkanskim hibridom u medjusobnoj komunikaciji, i koji su, sudeci po opisu ovog mog radnog kolege, nasi daljnji rodjaci, ako nista, ono po mentalitetu) i kako s vremena na vrijeme, kad se zadesi kod njih u Burgenland-u, zaigraju i fudbal. Njemu je neshvatljivo da su ti ljudi u stanju i da se potuku, tek tako, igrajuci fudbal. Austrijancu je to neshvatljivo. Meni to nije normalna sportska situacija, ali mogu si je zamisliti.

Ne zelim reci kako se bas svaki put u mom basketbalskom krugu neko zeli tuci, ali zivotinjska zelja za pobjedom je omniprisutna. Svejedno da li nas je dovoljno samo za dvije ekipe (pa bi samim tim trebalo biti svejedno ko pobjedjuje a ko gubi, jer svakako igraju samo te dvije ekipe) ili nas ima vise, najvaznije od svega je pobijediti. Po svaku cijenu. A to znaci poprilicno grubo shvatanje kosarkaskih pravila, sumnjive faulove, korake, duple. Ponekad stvari eskaliraju i izmaknu kontroli, pa se desi poneki prekid (nesto slicno sudaru dva Milana od sinoc, samo bez pirotehnickih sredstava) od par minuta, ali kako smo vremenski ograniceni u koristenju iznajmljene dvorane, sve se smiri nakon 4-5 minuta, i igra se nastavi kao da se nista nije desilo (jednom se desilo da se duhovi nisu smirili do kraja, pa su se dva kolege posaketali ispod tusa, ali sve se zavrsilo na tome).

Probali smo mi sve varijacije smirivanja igre. Uvodjenje fair-play igre (kad napravis faul, sam ga zatrazis za protivnika, ne cekas da on trazi faul) je bio najinteresantniji pokusaj, ali smo ubrzo skontali kako nam kriteriji jako osciliraju, i kako je velika razlika izmedju commited foul i suffered foul. Poslije dva razbijena nosa, po jednog iscasenog koljena i skocnog zgloba, i smrskanih ligamenata u malom prstu, skontali smo da fail-play mozda i nije najbolje rjesenje za nas pojam nepobjedivosti. Uz sve to, ukinuli smo "trojke". Svaki ubacaj se broji jedan poen, sto je dodatno ucvrstilo igru.

Poslije basketa slijedi vec legendarna jedna piva. Tu se basket rijetko kad i pomene, a jos manje neki sitni incident. Sve sto se na basketu dogodi je izgleda normalno, mada bi taj nas basket objektivnom posmatracu sa strane u najmanju ruku izgledao kao gostovanje neke "muslimanske" ekipe na vrucem terenu u danasnjoj Bileci (nesto kontam, mozda se ovdje moze reci i "Bilecoj" ali nesto nisam siguran sta je bas ispravno).

Ostaje pitanje, sta je to u nama sto nas toliko tjera na pobjedu? Igrao sam odbojku dugo godina. I u mom prvom zivotu, u Bosni, a i u ovom drugom u Austriji. Sampionska ekipa u BiH u to moje vrijeme, i s druge strane najtrofejniji austrijski odbojkaski klub. Dva svijeta razlicita. U domacoj ekipi se znalo desiti da se saigraci potuku na treningu, na zagrijavanju, pa i na utakmici finala drzavnog prvenstva, a sve zbog nekog bezveznog faula, lopte, dobacivanja. Ovdje je nezamislivo da se potuku protivnicki igraci, da ne govorimo o tuci unutar ekipe. Kod Austrijanaca (ovo navodim samo kao primjer, jer sam medju njima igrao, a vjerujem da je tako i diljem svijeta) se sve svodi na verbalno, i nikom ne bi palo na pamet da se potuce za jedan poen, faul, aut, itd.

Jebes ga. Tesko je zivjeti s tim teretom vjecitog favorita. Silna zelja za pobjedom je izgleda od nas napravila vjecite, na zivcima tanke, luzere. Sad nam valja krenuti obrnutim redom. Postanimo autsajderi sposobni iznenaditi i pobijediti s vremena na vrijeme. Tek tada bi mogli naci nase mjesto pod suncem i osjetiti povremenu srecu. Inace smo osudjeni na neosnovanu euforiju.

A.D.
<< 04/2005 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930

Iz moje bašte

Mirisne livade interneta

U hladu jabuke pročitah
Trenutno na čitanju:

Baba Jaga je snijela jaje - Dubravka Ugrešić


------------------

1.Godišnjica mature - Lamija Begagić

2.Kikinda short 02 - grupa autora

3.Kako sam ušao u Evropu - Damir Karakaš

4.Ruta Tanenbaum - Miljenko Jergović

5.Balkanska rapsodija - Andrej Nikolaidis

6.High Fidelity - Nick Hornby

7.Jel neko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince - Emir Imamović Pirke

8.Trava i korov - Goran Tribuson

9.Zec na mjesecu - Hrvoje Šalković

10.Poglavnikova bakterija - Boris Deužulović


Bez dobrog naslova
Pjesma na čekanju

Kontakt

BROJAC POSJETA
359506

Powered by Blogger.ba