avlija

29.04.2005.

Za Evropu.. Beograd nije in

Malo je reći da sam se začudio normalnoj stvari. U stvari, sve je, kao što to i obično biva u stvarima vezanim za Bosance i Hercegovce, malkice komplikovanije nego što na prvi pogled izgleda, pa moje čuđenje normalnoj stvari na kraju postane još i opravdano.

Prije tri hefte sjeo ja na bus za toplije krajeve. U brojevima gledano: 3 granice, 600 kilometera autoputa i 72 kilometra običnog puta, 10 sati drndanja, 4 pauze, 2 maltretiranja, 1 kafa, 2 sendviča, 2 kole, 1 čokolada mala, 1 čokolada velika, 1 knjiga - žanr: klasici, 2 banane, (min) 3 para usmrdjelih nogu, 4 sap(a/u)tnika koji glasno hrču, 2 male bebe, 1 razmaženi sin jedinac, 1 pijana raspuštenica, 27 gastarbajtera, 13 gastarbajterki i 1 ja - gastarbajter.

Autobus kreće i šofer ili kopilot, ne znam ko je u tom sudbonosnom trenutku prihvatio mikrofon, veli: "Samo da se razumijemo, u autobusu nema pušenja!!!!"

Nevjerica. Žamor pedeset glasova. Ne! To ne može biti! Nevjerovatno! Šta sad to treba da znači?! Udruženje pušača dijaspore BiH već pripremilo transparente. Spontane demonstracije se okupiše u sekundi. Nema pušenja u autobusu. Šapuće se od uha do uha. Ne smije niko da to kaže na glas.

I začudih se ja. Jebote!! Pa fakat prođe put, a niko cigare ne zapali. I nek mi neko kaže da nismo spremni za Evropu. Ma k'o zapete puške smo.



28.04.2005.

Polikita


Rekle su da nisu iz Banjaluke, i da se u Venecueli zemlja stalno trese, da zive u Majamiju i da su u Sevilji na par dana u tomgodisnjem evropskom ciklusu. Rekle su da traze dobar provod. Vjerovatno nisam bio u stanju da im ga ponudim, ali mi je zvucalo kao poziv.

Imao sam par mini insider informacija, sto je bilo dovoljno da ih odusevi. Sve ostalo je bila stvar rutine.

Tamna je bila super. Jako zanimljiva, pametna, lijepa, zgodna i liberalna. Plava velika je bila histericna, sisata, krakata, i ona pametnica (sa cudnim stavovima glede Busa, ali to joj oprastam zbog dobre guze) i liberalna. Mala je bila k'o igracka. Slatka skroz, ali za moj ukus prepuna energije. Tesko je to pratiti. I ona liberalna.

Militantni Bosnjo im je pokazivao topove, kule i gradove. One se cerekale mojim bosanskim fazonima ispricanim na spanskom pred tri Juznoamerikanke. Ali od trenutka kad smo se sudarili camcima u nekoj barici na Trgu Spanije bilo je jasno da smo svi u istoj misiji...

..Prosirivali smo vidike zatvorivsi sve prozore i vrata. Drugog dana smo se udostojili sici na dorucak. Od tada, Bosna i Hercegovina sa Venecuelom ima dobre diplomatske odnose, kao i dijaspore pomenutih zemalja, kako u Evropi, nako i u Americi.

27.04.2005.

Ignorama

Alijansa je konsolidirala snage, pa se brat i ja pravo zadeverasmo, do kasno u noc, ne bi li nekako spasili ljudsku rasu od totalnog istrebljenja. U velikoj mjeri smo i uspjeli. Potisnuli snage Alijanse na njihov teren, jos im se dokopali kontrolnog centra i strasnog oruzja za masovno unistenje. I tu se zamislimo. Na koju stranu da ga okrenemo?!

Alijansa nam se pravo zamjerila. Kidisali na nas bez ikakvog povoda. A kako stvari stoje ni nas kapetan Keys nije skroz cist u svemu tome. Radeci na tajnim projektima, proizveo je neku vrstu svemirskog zombija. Ruzni su pravo. Strasni. Skacu kao kenguri. Ruke su im na neki cudan nacin otrgnute. Ili barem jedna ruka, pa su pravo opasni sa zilama koje vise tamo, gdje su nekad bile ruke. Opaki su. Nakon sto pogodjeni sa par rafala padnu, isti se pridignu i krenu marati onim zilama. Tu samo pumparica pomaze.

Elem, zamislili se mi pravo. Da li da jos jednom spasimo svijet? Da li da ostavimo sve te Hitlere i Staljine, sve Bushove i sve Bin Ladene u zivotu? Da li da sve privredne kriminalce, sitne i one malo krupnije na bezbolan nacin izbavimo od iscrpljujucih i, ko jos sumnja u to, pravednih sudskih procesa? Da li da silovatelje maloljetnica, a i onih malo starijih posrnulih i neposrnulih zena kroz djevojaka, pustimo da slobodno setaju svijetom? Da li da se zalozimo za ljudski rod, sprecavajuci neko drugo zlo? Ili da pustimo dva zla da se medjusobno pomnoze s nulom?

Na tom mjestu skontamo da je najbolje da svijet prepustimo sebi. Ako Covenant pobijedi, barem cemo imati, za razliku od sadasnjeg, simpaticnog vanzemaljca za predsjednika, ili barem clana predsjednistva. A sva gamad ce otici tamo gdje joj je i mjesto, u kanalizaciju. Svijet cu spasiti neki drugi dan.

25.04.2005.

Moje barbike

Prvi put sam se morao seliti napustivsi roditeljski dom. Prije skoro deset godina. Kako je put, a povratak jos vise, bio neizvjestan dosli su jarani da me dostojanstveno isprate. I dostojanstveno smo se ubili. Pakovanje i dan danas ostavljam za zadnji trenutak. Tako je bilo i kod tog mog prvog preseljenja. Mati je htjela da mi pomogne. Bilo je sest sati izjutra, bus je kretao iz Tuzle neka dva sata kasnije. Trebalo se spakovati i doci do Tuzle. Ugurao sam ruku do na kraj moj regala i jednim potezom sve izgrnuo na sred sobe, i svalio se spavati.

Kad me je mati pitala sta da mi spakuje, rekao sam joj neka sve spakuje, jer mi sve treba. A ni pola tih stvari mi nije trebalo. Ali ta neka sentimentalnost. Ufff. Sve te slatke zivotinjice. Macak. Lav zamrsene grive. Cetnik na vjesalima - rucna izrada, poklon za 16-ti rodjendan. Kompletna sportska oprema u kojoj smo osvojili (prvi) sampionat BiH. Par najdrazih kaseta (sve ih nisam ni teoretski mogao ponijeti, a na ploce nisam smio ni da mislim, mada me je najmanje pola ostalo u toj sobi). Sve mi se to cinilo od zivotne vaznosti. Mati me je pokusavala razuvjeriti, obecavala da ce to poslati za mnom, otac je bio ljut i nije govorio nista, a ja sam samo htio da mi to sve spakuju.

Poslije toga selio sam se jos najmanje deset puta. Prvo u stan, pa u dom, pa u domu u drugu sobu, pa u drugi dom, pa se drugi dom zatvori preko ljeta, pa moram preci u treci, pa se opet vratiti u drugi i tako u nedogled. Prosle godine sam iselio iz doma i uselio se u drzavnu ustanovu na par mjeseci. Tu barem nisam imao problema sa sentimentalnoscu glede svih mojih stvari. I ono malo u cemu sam se pojavio u kasarni, morao sam vratiti kuci prvom prilikom. Tako da to preseljenje i ne racunam bas u kategoriju "ljubav - moje stvari i ja".

Po povratku iz drzavne sluzbe najprije sam se smjestio kod dragih mi frendica i to se opet ne racuna kao pravo preseljenje. Pronasao sam novi stan i uselio se sa sportskom torbom, koferom i ruksakom. I zivio sam tu proteklih 6 mjeseci. U neka doba se vise nisam mogao sloziti sa gazdama, pa sam se odlucio preseliti u jaranov stan.

Koliko se samo toga nakupilo u zadnjih pola godine. Izgleda da su se torba, ruksak i kofer medjusobno, da prostite, razmnozavali, i napravili puno malih torba, kofercica i ruksaka. Toliko se toga nakotilo. I opet kamara tih nekih stvari nulte funkcionalnosti i maksimalne sentimentalnosti. Sve neke drangulije, dzidze, midze i sve tako vazno. Svaki komad je kao jedan puzzle bez koga se cijela slika mene nikako ne bi mogla sklopiti. Ili se barem meni tako cini. Kako drugacije objasniti sve te amajlije, svijece, bajate politicke i strucne magazine, knjige alternativnih autora, solju s novogodisnjeg standa, pokvarenu stolnu lampu..

Ovo preseljenje mi je bilo na brzinu. Iznenada. Ali sljedeci put ima da organizujem veliku lomacu na kojoj cu raskrstiti sa svim donositeljima srece, vjesnicima proljeca, cuvarima od losih snova i ostalim spiritualno-neprakticnim zavrzlamama za koje mi treba kombi i karavan auto da bi ih prebacio negdje drugdje. Najprije spaljujem iluzije, a poslije Jovanku Orleanku.

21.04.2005.

Fuertaventuras



Gianfranco Luigi osim sto je bio alkoholicar, imao je cudnu maniju da svojoj djeci natovari teret koji ce s manje ili vise radosti nositi cijeli zivot. Ispocetka nametnuto, a poslije valjda zbog konformiteta, dobrovoljno. Gianni, kako su ga zvali svi koji su u njemu pronasli nesto osim vinskog mijeha, najstarijem je sinu dao ime Oscar, srednjem Grammy, a kcerki, Grammy-ijevoj sestri blizanki pripala je cast da se zove Emy.

Majka, Virtudes Ladera Fuertaventura je vjerovatno bila veci ekscentrik, ali se nije bavila opijatima, pa je njena rijec imala vecu vrijednost, mada je i ona imala mrlja u karijeri i djela kao Branko Copic ili neki drugi, manje uspjesan Nobelovac. Tako se Oscar zaceo s nogu, u vrijeme protesta protiv Franco-vog rezima negdje u predgradju Cordoba-e, a imao je cast da se rodi u najvecem zatvoru Spanije.

Grammy i Emy rodjeni su, a valjda i zaceti u italijanskom egzilu, negdje na brdskom Sjeveru. Zbog komplikovane porodicne situacije, a i zbog prakticnih razloga, maternji jezik im bijase njemacki.

U Fabriku je najprije, kao najstariji, dosao Oscar. Bio je na oca. Uglavnom miran, neprimijetan i alkoholicar. Ako nije bio u kuhinji ispred televizora na kom se vrtio neki dokumentarni program o zivotinjama i njihovim rodjacima, sjedio je na hodniku Fabrike i zavrtao duge uvojke bakarno-crvene kose, istovremeno stiskajuci u desnici neizostavnu pivsku flasu.

Studirao je, kao i Grammy, koji ce zajedno sa sestrom doci tek godinu dana kasnije, elektricna postrojenja u javnim ustanovama kazneno popravnog tipa – smjer sigurnosni visokonaponski sistemi. Piva mu je bila glavna preokupacija, ali je uspijevao da drzi korak sa vecinom vrijednih kolega, pa se sumnja u njegovu genijalnost davno usunjala medju stanare Fabrike, a najkasnije kad je iskljucio sofisticirani alarm za nadgledanje pusenja. Taj dan se slavio kao “Pad sistema”, a ritual se sastojao od pusenja neogranicenih kolicina lakih konvencionalnih droga. Oscaru je njegovo ime bio dovoljan nadimak, pa mu jos jedno Tesla uz ime ne bi nista znacilo. Tako da je ostao bez obaveznog dijela pofabrikovavanja.

Sa zenama je bio na Vi. Sve do pred kraj Fabrike, uglavnom se drzao jedine vjerne zene u svojoj karijeri, pivske flase. Medju Rusima, koji su dosli u epicentar muzickog obrazovanja, nasla se i Evangelina. Ruskinja sirokih bokova, zecijeg pogleda i sposobnosti da u vrlo kratko vrijeme obori litru votke. Valjda je ovo zadnje bilo presudno. Oscar je sreo zenu iz snova. Pobijedjen u svom poroku, zaljubio se i prestao piti.

20.04.2005.

Zdravko Colic medju stativama

Fudbalsko proljece u Njemackoj je pocelo poprilicno turbulentno. Na povrsinu je isplivala sudijska afera "Hoyzer". Sudija uzimao lovu i kucanske aparate od hrvatske brace, a zauzvrat namijestao rezultate utakmica. Ko se imalo razumije u fudbal, jasno mu je da sudija mora imati "saigrace" makar u jednoj ekipi. Dva, tri igraca i mozda golman. I onda se sve da nasteliti.

Kao prva utakmica koju je ovaj sudija namjestio pomenuta je kup utakmica izmedju nekog saban-ligasa Paderborn-a i HSV-a, u kojem igra nas Barbarez. HSV je na poluvremenu vodio 2:0, da bi u nastavku sudija iskljucio dva ili tri igraca HSV-a, i Paderborn je na kraju dobio 3:2, uz dva dosudjena penala i sta ti ja znam sta sve ne.

Kad sam cuo o ovoj aferi, prvo mi je palo na pamet, da je u igru umijesan i neko iz nase zemlje, a kad je pomenut HSV, konkretno sam mislio i pribojavao se da to ne bude Barbarez. Elem, kako se ispostavilo u ovoj tekmi je sudija imao saigrace na drugoj strani, tako da je HSV jos na kraju dobio i odstetu.

Pominjane su i neke druge ekipe u kojima igraju nasi pecalbari, i samo sam cekao izvjestaj u kome ce sumnja pasti direktno na nekog naseg.

I to mi je fenomen. Ofucani stereotip, ali izgleda da se pojedini narodi uglavnom uklapaju u neke seme. Konkretno govoreci na primjeru drzave u kojoj zivim (fakti iz stvarnog zivota, no predrasude, no rasizam, no nothing):
- crnci drze trgovinu lakim drogama (trava, hasis)
- indijci su prodavaci novina
- turci hrane grad sa svojih kebab-standova, a veliki dio ih se moze sresti i na gradilistima
- rumuni cupaju bankomate iz banaka i kradu auta
- poljaci im u ovom drugom pomazu
- arapi pametuju i drze sumnjive kafice i picerije
- cesi svercaju cigare

a mi, ex-jugosi smo umijesani u sve moguce sitne i jos sitnije prevare. Skoro svaki drugi stanovnik Austrije je barem jednom bio zakinut na bilo koji nacin od nekog ex-jugovica. "Para iz la(h)ka" je valjda jedina deviza.

I da se opet vratim na temu. Jucer su u dnevniku austrijske televizije objavili vijest kako je Almir Tolja (rezervni golman nase reprezentacije) izgleda umijesan u njemacku aferu sa kladionicama. Tolja se po ovom pitanju nije htio izjasniti dok ne vidi kakvim dokazima konkretno raspolaze tuzilastvo!!!! Sta to znaci?? Mutan je, samo ne zna gdje su ga sve upecali?? Jedno je jasno. Na SW Bregenz u kome igra/brani Tolja je u vise navrata pogodjen rezultat na veliku sumu novca i to u krajnje diskutabilnim susretima (kod kuce su od 1:0 gubili 2:1 i tako to).

I onda svima nama valja zapeti da popravimo los glas, jer nas je tamo neki golman za par hiljada eura jednostavno prodao.

19.04.2005.

Meeeeee..



Citam clanak o izjavama gospodina entitetskog ministra odbrane Stankovica, koji nako parafrazirano veli, da su mladi vojnici samoinicijativno izvizdali himnu, zastavu BiH i zakleli se na vjernost republici srpskoj. Eto, spontano se njih par stotina dogovorilo i na mjestu gdje treba reci Bosna i Hercegovina, rekli republika srpska, a jos uz to i spontano, kao na nesportskoj utakmici izvizdali himnu (samo sto se na utakmicama uglavnom izvizdi himna drzave koja dolazi u goste, a ne drzave u kojoj se zivi).

Pa gospodine Stankovicu jel' vi stvarno mislite da smo mi svi ublehe i idioti??

U vojsci nije moguce napraviti ni tih 20 koraka do ograde, koliko me je dijelilo do liferanta bureka iz obliznje Sarande, a da me neko ne pita sta to radim, ko mi je dozvolio i da za sve to ne snosim posljedice (dvije prekovremene smjene u ciscenju hale i dezurstvo od 2 do 4 pored haubica).

Ovo sto vi pricate je cisti kurton. Sedam dana se vjezba tekst zakletve i tvrdeci da se tako nesto spontano desilo, od sebe pravite budalu, a od nas valjda pokusavate napraviti budale.

U istom clanku, biser do bisera. Opet izjava gospodina ministra koji veli da u zakonima nije pomenut takav slucaj, pa ga se onda valjda ne zna ni sankcionisati. I onda opet (ovo moram citirati): "Jednostavno, takva situacija nigdje nije ni pretpostavljena", rekao je Stankovic, isticuci da ni u "dubini podsvijesti ne može da pomisli da je u liniji komandovanja cinjeno bilo šta što bi dovelo do ovih dešavanja".

Ne mora se ici toliko u dubinu gospodine ministre. Svakom ko je jednom napravio dva koraka naprijed i na lijevo krug je jasno sta vojnici smiju sami a sta im je naredjeno. Prestanite nas sve redom praviti budalama i kaznite krivce. A ako to niste u stanju, naci ce se neko ko jeste. Paddy ionako odavno nikog nije otjerao u prijevremenu i nezasluzenu penziju. Vi ocito ne znate da radite ono za sta Vas poreski obveznici placaju.

Kompletan clanak u Nezavisnim

18.04.2005.

Nastup

Na bini sam bio par puta u zivotu. I ne pamtim je po dobrom. Binu. Svaki put je bio neki blam. Nekad davno, u vrijeme pionirsko, kad nas je najveci sin gledao sa svih zidova i porucivao nam da ucimo, budemo marljivi i da slusamo roditelje i postujemo starije, bijah pacic. Ili kako li se vec zvala nasa plesna skupina kroz grupa. Lokice. Ili mozda lokvice.

Uglavnom, u cast najvecem sinu smo se prosipali po bini. Koreografija je bila jednostavna. Sta god drugo radili, vazno je da masemo trobojkama. Trobojka od najlona. Velika petokraka. I sve to nasadjeno na mali plasticni stapic. Slicno onim raznolikim zastavicama na Olimpijadi i drugim komercijalnim susretima mladih sportista i buducih zaboravljenih alkoholicara.

Pred punom salom Doma kulture. Ponosni roditelji i moja mama. Svi ushiceno pljeskaju. Babo je bojkotovao takve i slicne manifestacije. Kao nastavnik matematike i fizike nije se mogao pomiriti da je (h)istorija vaznija od matematike. Pa mu ni velicanstvene parade glorificiranja (kako se sad ispostavilo) falsirane proslosti nikako nisu lijegale.

S druge strane, jos u vrijeme kad se zemlja ispod mermerne ploce na Titovom grobu jos ni osusila nije, babo je izbacen iz partije. Da li je bio subverzivan ili diverzivan, tesko je utvrditi. Da li se (ne)slagao sa ideologijom tog vremena, tad je ionako bilo opasno reci. Izbacili su ga zbog ignorancije glede partijskih obaveznih sastanaka. Tako da je u publici uvijek sjedila samo mama.

...

Dvadeset i kusur godina kasnije sam se opet pojavio na bini. Ovaj put u poodmaklom stadiju pijanstva, u kompletnom sastavu (cijelo IT odjeljenje renomirane firme). A blam, zacudo, nekako drugaciji. Skoro pa me nije bilo ni stid. Ni dan poslije. Mada cu sacekati prije nego se opet pojavim u mom omiljenom karaoke baru.

16.04.2005.

Deep Impact

O, jarane, šta ima?
Zaguglam. Da se pronađem. Da vidim šta ima. Kako li sam? Paid links. Klik. Klik. Veli da sam dobro. Od sutra je sve u usponu. Gugl zna da je mahmurna subota najbolja. Gugl sve zna.

Kako si?
Ovaj put na veveve-emesen-kom. Kako si? Slovenska domena. Slovenski jezik. Ne vem. To je sve što znam. Kako poboljšati vidnost na najdi.si? Opet slovenski. Na ovom mjestu poručim im: hau abaut tu get sam gleses?

Nema te nešto!?
Domaći srč-endžin. Upit jednostavan. Rezultati zapanjujući. Tri-stotine-četredeset-i-dva rezultata sa isječkom iz neke od turbo-džigi pjesama. Uvijek nekog nema, a onaj drugi je tužan, a stara majka u zapećku okrenula domaću kokoš i načela litru rakije i čeka priključenje. Ali da se ne ponavljamo. Osim toga subota je skroz izi i kul.

Kad se vidimo?
Tražilica je nemoćna. Zablokirao procesor u rudarskoj potrazi odgovarajućih rezultata. Veli, putujemo noćas. Imamo i kola neka. Linijama bijelim do mora. Može. Prišlepavam se.

Budi mi pozdravljen!
Pa da. Čudan svijet je oko nas. Ali bijah pozdravljen. I ostadoh. Pozdravljen. Živio internet.

14.04.2005.

Kra(l)j

Na mobacu njena poruka. Veli.. Molim te dodji mi ti.

Dosao sam. I otisao. U medjuvremenu je bilo vremena i za dolaske, a i za odlaske.

Gazda je doveo musteriju, sljedeceg stanara u mojoj bajti. Ja je napustam. Dao sam otkaz po vise tacaka. Sukobi misljenja. Sukobi interesa. I previsoka kirija za "dvajespe" kvadrata.

Uz vjetar u ledja i zakasnjelo proljece u stomaku covjek je neustrasivo hrabar (interesantna atributivna sintagma ciju korektnost ne bi branio). Nisam dao otkaz. Dao sam ultimatum veci od otkaza. Nisam mahao kljucevima od alternativnog stana, koji mi je jaran odavno ponudio.

Uslovljeno umorom, bez ikakvih emocija, argumentovano iznesoh sve sto mislim da bi tako trebalo biti. Pros i contras. I na kraju krajeva popusih isprovicirani otkaz.

Pozdravio se uz neizbjezno bosansko "nemojte sta zahaterit" i zakoracih u novi dan. Ode lav u minsko polje. Zamrsene grive. Neustrasivo. U proljece je sve moguce. Ode lav. A zeko, hinja hinjska, cereka se i pjeva:

lav iz in d er..

13.04.2005.

To live is to win

Veceras cu sebi priustiti pauzu izmedju dvije internetske aplikacije i zadati se medju moje basketase. Piva poslije je neizvjesna, a sve zbog pomenutih aplikacija, pa cemo istu ostaviti za neka bolja vremena. Valjda je tako i najbolje uzmemo li u obzir da sam poprilicno iscrpljen (barem psihicki) i nenaspavan (sto nekako dodje na fizicki umor). Ali ce mi dobro doci malo izbacivanja frustracija u vidu guranja pod kosem medju 10-15 cm vecim kolegama sa prostora bivse nam domovine, koji su se svako za sebe (s)nasli u ovoj nam zajednickoj mahali.

Atmosfera na basketu je svakako vrijedna proucavanja. Jednom mi je jedan radni kolega rekao, kako mu je punac gradiscanjski Hrvat (ima jedan mali dio u Austriji u kojem zive ljudi koji se koriste nekim balkanskim hibridom u medjusobnoj komunikaciji, i koji su, sudeci po opisu ovog mog radnog kolege, nasi daljnji rodjaci, ako nista, ono po mentalitetu) i kako s vremena na vrijeme, kad se zadesi kod njih u Burgenland-u, zaigraju i fudbal. Njemu je neshvatljivo da su ti ljudi u stanju i da se potuku, tek tako, igrajuci fudbal. Austrijancu je to neshvatljivo. Meni to nije normalna sportska situacija, ali mogu si je zamisliti.

Ne zelim reci kako se bas svaki put u mom basketbalskom krugu neko zeli tuci, ali zivotinjska zelja za pobjedom je omniprisutna. Svejedno da li nas je dovoljno samo za dvije ekipe (pa bi samim tim trebalo biti svejedno ko pobjedjuje a ko gubi, jer svakako igraju samo te dvije ekipe) ili nas ima vise, najvaznije od svega je pobijediti. Po svaku cijenu. A to znaci poprilicno grubo shvatanje kosarkaskih pravila, sumnjive faulove, korake, duple. Ponekad stvari eskaliraju i izmaknu kontroli, pa se desi poneki prekid (nesto slicno sudaru dva Milana od sinoc, samo bez pirotehnickih sredstava) od par minuta, ali kako smo vremenski ograniceni u koristenju iznajmljene dvorane, sve se smiri nakon 4-5 minuta, i igra se nastavi kao da se nista nije desilo (jednom se desilo da se duhovi nisu smirili do kraja, pa su se dva kolege posaketali ispod tusa, ali sve se zavrsilo na tome).

Probali smo mi sve varijacije smirivanja igre. Uvodjenje fair-play igre (kad napravis faul, sam ga zatrazis za protivnika, ne cekas da on trazi faul) je bio najinteresantniji pokusaj, ali smo ubrzo skontali kako nam kriteriji jako osciliraju, i kako je velika razlika izmedju commited foul i suffered foul. Poslije dva razbijena nosa, po jednog iscasenog koljena i skocnog zgloba, i smrskanih ligamenata u malom prstu, skontali smo da fail-play mozda i nije najbolje rjesenje za nas pojam nepobjedivosti. Uz sve to, ukinuli smo "trojke". Svaki ubacaj se broji jedan poen, sto je dodatno ucvrstilo igru.

Poslije basketa slijedi vec legendarna jedna piva. Tu se basket rijetko kad i pomene, a jos manje neki sitni incident. Sve sto se na basketu dogodi je izgleda normalno, mada bi taj nas basket objektivnom posmatracu sa strane u najmanju ruku izgledao kao gostovanje neke "muslimanske" ekipe na vrucem terenu u danasnjoj Bileci (nesto kontam, mozda se ovdje moze reci i "Bilecoj" ali nesto nisam siguran sta je bas ispravno).

Ostaje pitanje, sta je to u nama sto nas toliko tjera na pobjedu? Igrao sam odbojku dugo godina. I u mom prvom zivotu, u Bosni, a i u ovom drugom u Austriji. Sampionska ekipa u BiH u to moje vrijeme, i s druge strane najtrofejniji austrijski odbojkaski klub. Dva svijeta razlicita. U domacoj ekipi se znalo desiti da se saigraci potuku na treningu, na zagrijavanju, pa i na utakmici finala drzavnog prvenstva, a sve zbog nekog bezveznog faula, lopte, dobacivanja. Ovdje je nezamislivo da se potuku protivnicki igraci, da ne govorimo o tuci unutar ekipe. Kod Austrijanaca (ovo navodim samo kao primjer, jer sam medju njima igrao, a vjerujem da je tako i diljem svijeta) se sve svodi na verbalno, i nikom ne bi palo na pamet da se potuce za jedan poen, faul, aut, itd.

Jebes ga. Tesko je zivjeti s tim teretom vjecitog favorita. Silna zelja za pobjedom je izgleda od nas napravila vjecite, na zivcima tanke, luzere. Sad nam valja krenuti obrnutim redom. Postanimo autsajderi sposobni iznenaditi i pobijediti s vremena na vrijeme. Tek tada bi mogli naci nase mjesto pod suncem i osjetiti povremenu srecu. Inace smo osudjeni na neosnovanu euforiju.

12.04.2005.

Easy Livin'

Jaran tvrdi da postoji to neko stanje, kad je organizam totalno umoran i kad ljudski mozak totalno racionalno funkcionise. Izmorenost tijela, preopterecenost duha, i onda sam cool.

Ne znam je li ta hladnoca i konkretnost uslovljena umorom i nedostatkom snage da se bakcem s bilo kakvim na oko manje vaznim stvarima, ali prica prolazi. Sto je jos cudnije, efikasna je.

Izgleda da je i u poslovnim razgovorima najveci fazon iskljuciti emocije. Ako ne volis nekog kolegu, to ne mora znaciti da on prica gluposti na svakom timskom sastanku. Ako ti se nesto njegovo ucini pametnim, podrzi ga.

S druge strane, sam sebi izgledam kao na metadonskoj terapiji. Horilo gorilo, meni pase. Sve nekako mirno prolazi, bez da me se posebno tice. A taj osjecaj ne volim, jer sam si nekako iskljucen. A ne volim biti iskljucen.

LM, lange Rede kurzer Sinn (sto bi rekle Svabe, dug govor kratak smisao - prevod by mr. coolness pure), radi se. Punom parom. Jos mi i brat pomaze. Ne stignem se naspavati. I tjesim se, samo do kraja hefte. Tad bi i ovaj drugi privatluk trebao biti gotov. A poslije drugog, bice treci privatluk i tako u nedogled.

10.04.2005.

@home

Kisa sapire prljavi put. Ugazio sam negdje u blato. Policija me je zaustavila 4 puta veceras. Tri put sam morao izaci iz auta da prosetam, da valjda tako ocijene jesam li pio ili ne. Crvene oci su im bile sumnjive. Ne znaju da je to od ekrana.

Moji spavaju. Brat se ozdribl'o negdje vani. Tri sedmice ga nece biti, pa se valjda tako oprostio od mahale. Sutra, negdje oko pola deset, zajedno putujemo za Bec. Ja nazad, a on po prvi put, naprijed.

Lijepo je opet biti kod kuce. I uvijek iznova. Da ne spominjem kako je Mrka lijepa i napeta. Moglo bi onda potrajati, a trebao je ovo biti samo kratki mahanj od kuce, iz moje srebrene mahale.

08.04.2005.

Brodovi

Ne znam kako se zvala domaca sapunica iz vremena zajednistva (mislim da se radi o trakavici "prosjaci i sinovi), ali mi je jedna recenica ostala u sjecanju: "Necu politiku u moju butingu" ili tako nesto. Kako se kod nas politika zavukla i u podrum gdje stoji zimnica, nije velika senzacija ni da se na ovom ili onom blogu procita poneki politicki pogled iskosa.

Citajuci tako jutros moju dozu novosti iz domaceg nam svijeta, naidjem na ovaj clanak:

"BOSANSKI BROD - Policija iz Bosanskog Broda podnijela je izvještaj Okružnom tužilaštvu u Doboju protiv I.M. (21) iz Bosanskog Broda, koji je osumnjicen za napad na policajca.

U policiji navode da je I.M. u noci izmedu utorka i srijede, na trgu u Bosanskom Brodu lupao drvenom letvom po jednom kiosku. Nakon toga, kako navode, napao je policajca, koji je bio na dužnosti na toj lokaciji, i udario ga letvom..." by Nezavisne Novine Banja Luka.

To sto je 21-godisnji I.M. spicio sluzbeno lice na duznosti letvom je sporedna stvar. Mjesto radnje je vise nego vazno. Clanak je osvanuo u banjaluckim novinama. Ko god se iole sjeca geografskih karata iz sredine 90-ih, zna o kojem se dijelu Bosne i Hercegovine radi - tamo gdje se i kruske i jabuke zovu srpske kruske i srpske jabuke. I onda u tako jednom okruzenju izvjestaj iz grada koji se zove BOSANSKI Brod (a koji je donedavno bio srpski brod). Pozdravljam. Kapa dole.

Apsurdno je uopste glorificirati sve one koji su u stanju zvati stvari pravim imenom. Ali takva je situacija da me raduje kad neko iz "manjeg BH entiteta", grad koji je oduvijek bio bosanski, pa nakratko srpski, da bi se presudom opet zvao kao i uvijek, bosanski, taj grad i zove Bosanski Brod.

Smijesno mi je i da se u "ono" vrijeme posezalo za ovim nepopularnim mjerama. Ne mogu ni zamisliti kako su osjecali gradjani Podgorice, Ploca, Drvara, Mitrovice, Uzica, itd. kad su im u vrijeme komunistickog jednoumlja promijenili mjesto stanovanja, a da se nisu makli iz svojih kuca, stanova, sa svoje djedovine. Odjednom vise nisu bili Podgoricani nego Titogradjani. Da mi ne znam ko dodje i kaze, slusaj Srebrenik nije vise Srebrenik nego Zlatograd / Platinum / Safir-Mahala najeo bi se govana.

Srecom, doduse malim koracima, sve se vraca na svoje mjesto. Sad je jedino problem da se nadje zajednicka tacka u proslosti, na koju bi se trebalo vratiti, barem sto se naziva mjesta tice. Ekonomski smo vec odavno u dalekoj proslosti. Ali tako nam i treba kad nam je istorija vaznija od matematike.

07.04.2005.

Macak



Netom prije odlaska u krevet jaka crna kafa. Dva aspirina jos bolje. Ili nista. Poslije budjenja popiti casu mlijeka. Ili mozda jogurta. Dobro jesti. Nesto jako i masno. Neki slatkis. Cokoladu. Red bull. Naiskap. Coca cola.. Mala, velika, srednja. Svejedno. Naiskap. Samo neka je hladno.

Skoro zatvorene oci. Nemogucnost neke efikasnije koncentracije. Bol u koljenima. Opsta obamrlost. Kosa koja mirise na sijelo od prosle noci. Izgrebana ruka. Bez pametnog objasnjenja. Isprekidani film prosle noci. Nelogicne scene. Smijeh. Zudno cekani kraj radnog vremena. San o snu u krevetu. Sirokom, krevetu, ne snu.

Iz nekog razloga se na njemackom ma(h)murluk zove "kater", a bukvalno prevedeno na nas bi to bilo "macak". Logika? What the fuck..

06.04.2005.

Lit(eratur)a

Otkad sam dobio moju, bas moju prvu knjigu (Milivoj Matosec - Djecak sa Sutle) citanje je definitivno preselilo u listu mojih hobija. LM, kao i za sve ostale hobije, i za citanje je uvijek trebalo vremena, pa je taj hobi s vremena na vrijeme trpio u naletu drugih, "zivahnijih" hobija (odbojka, kosarka, fudbal, radio-amaterizam, itd..). U gimnazijsko vrijeme se moralo puno toga procitati, pa to vise nije bio hobi nego obaveza, ali jos uvijek sam s gustom gutao kojekakve zvonare crkvi, gospodje bovari, posljednje stipancice, odiseje, ilijade, i da ne nabrajam dalje lektirsku listu za gimnazijski "bosanski, hrvatski, sprski jezik i knjizevnost" (a bo'me i jedno vrijeme "maternji", jer se valjda nije znalo kojim mi to jezikom govorimo).

Dolaskom na faks u stranjsku zemlju moje citalacke navike su se pojebale. S prva sam uglavnom citao novine iz domovine do kojih bi dosao i literaturu na engleskom. Zbog obaveza na faksu, uglavnom sam vazda imao 2-3 debele knjige nekih svemirskih naslova renomiranih autora: Bjarne Stroustrup, Kernighan & Richie, Robert Sedgewick, itd. A ova odabrana ekipa je, odgovorno tvrdim, teza od Dostojevskog, Tolstoja, Semjonovica i svih ostalih bacuski zajedno.

U to vrijeme faksanja (<- reklama za domacu polihemnu industriju) imalo se malo ili jako malo vremena za bilo kakve literalne istupe. S druge strane, savladjivanjem njemackog jezika otvorila su se vrata svih gradskih biblioteka, a u Becu ih srecom ima puuuuuno, pa je ponuda postala nevjerovatno privlacna, i nekako se opet vratila stara navika citanja u deficitno slobodno vrijeme.

Danas su stvari srecom skroz drugacije. Metamorfoza, faktor knjiski moljac, pocela je nekako prije godinu dana, kad sam se kutarisao faksa i kad mi je prisiven bedz akademskog gradjanina ove i bilo koje drzave. Pred sebe sam stavio kamaru knjiga i sve to gutao s nevjerovatnom slascu. Poslije toga je uslijedila sluzba u VF BiH. Tu je bilo pravo puno vremena za citanje. Prije prekomande sam u ceti bio poznat (izmedju svih ostalih nadimaka tipa inzinjer, cvikeras, profesor) kao bibliotekar. Nekako se to moje literalno nacionalno osvjescivanje poklopilo sa odlicnom akcijom "Dana", a i dnevnih novina iz susjedne nam drzave, pa sam puno knjiga kupio po pravim pijacarskim cijenama (5 KM za knjigu je fakat jeftino).

Literalno gledajuci, sad sam se skroz stabilizovao i vratio u kolosijek stare slave. Cak mogu razlikovati doba dana i zanr prikladan za dati trenutak. Pred spavanje se obicno filujem faktima (Enciklopedija 20. stoljeca). Tu se ima fakat svega za nauciti, a silni fakti me jos vise umore, tako da sam brzo spreman za spavanje. U slucaju da nesto odmorniji idem u krevet, dohvatim se nekih kratkih pricica (zadnja takva knjiga je Kad umrem da se smijem - Fadila Nura Haver) koje su neovisne jedna o drugoj, i za koje se ne treba prisjecati sljedeci dan, ko je ko.

Kad ustanem, ne citam nista, ukljucim radio i zadam se na jutarnje pripreme za posao. Na poslu, kad to vrijeme dozvoli, prosurfam "domacu" i domacu stampu, blogger i sucks forum. Procitam i elektronsku postu koju dobijem u toku dana, a pred kraj radnog vremena i tv-program, tek toliko da sam informisan na vrijeme.

Vratim se kuci, pokupim postu (u kojoj najcesce ima kataloga za sve i sva), prelistam i malo se zmireci opustim. Ako sam raspolozen dohvatim se ili strucne literature (jucer sam npr. kupio specijalno izdanje magazina computer&technik - CT, a koje se samo u ovom broju bavi digitalnom fotografijom) ili neke laganeze u pisanoj formi. U WC-u uglavom drzim domace politicke tjednike i dvotjednike, koji su tu po vise kriterija: odabir tema, opste stanje u drzavi, (ne)kvalitet pojedinih clanaka, itd. Sve to ih jednostavno svrstava u WC-literaturu. Kad se zadesim kod kuce, uglavnom kupim izdanje "Starta", "Dana", kad sam mazohisticki raspolozen "Slobodnu Bosnu", a kad bi da eksperimentisem (kao ovaj zadnji put) kupim i "Walter" (<-zalim za 3KM koje dadoh za ovaj posljednji uradak, ali rodjak je otvorio trafiku, pa hajde reko, da pazarim sto vise, a i da vidim o cemu taj Fatmir pise). LM, eksperimenti su uvijek popraceni nuspojavama, pa je tako i "Walter" zavrsio umjesto potrosenog toalet papira. To mu je krajnji domet, barem sto se ovog izdanja, koje je meni dopalo u ruke, tice.

U specijalnim prilikama kao sto je npr. odlazak kuci, odlucim se obicno za neki klasik koji sam ili davno procitao pa bi htio ponoviti gradivo ili sam ga u sportskom ili obrazovnom ciklusu promasio. Deset sati, koliko traje autobusno putovanje od Beca do Srebrenika je dovoljno za cijelu knjigu kalibra "Nobel" (npr. "Sto godina samoce"), a u povratku se obicno dohvatim netom kupljene literature (knjige, IT magazini, domace dnevne novine, itd.).

05.04.2005.

Heysel 1985

Mracniji nego Orvelova 1984-ta. Susreli se veliki Juventus i jos uvijek najtrofejniji engleski klub Liverpul. Engleski huligani, potpomognuti belgijskom pivom nasrnuli na Italijane. Srusio se zid na stadionu i u opstem metezu poginulo je 38 Italijana i jedan Belgijanac. Na Heyselu od te veceri nikad vise nije zaigran fudbal. Stadion su totalno renovirali, manje-vise napravili novi stadion, cak mu promijenili i ime u Kralj Boduien ili kako se vec to pise.

Utakmica izmedju Juventusa i Liverpula je sa sat i po zakasnjenja ipak otpocela, a jedini pogodak na utakmici postigao je u to vrijeme nenadjebivi Misel Platini iz jedanaesterca. Dobro se sjecam te veceri i jos uvijek se najezim. Dugo je UEFA vijecala da li da se utakmica uopste odigra, ali su na kraju skontali, da ce tako dobiti na vremenu, kako bi mobilizirali dodatne snage bezbjednosti, koje ce se poslije tekme znati obracunati sa huliganima.

Epilog svega je 5 godina zabrane igranja u evro-kupovima za sve engleske klubove, 6 godina za Liverpul, Belgija je zbog lose organizacije dobila zabranu od 10 godina za organiziranje vecih fudbalskih susreta (finale bilo kojeg kupa, itd.).

U "Stadionskoj groznici" Nick-a Hornby-ja sam procitao njegovo vidjenje nesretnog dogadjaja na Heysel-u: osim losih mjera bezbjednosti i dotrajalog stadiona, Italijani nisu znali metode engleskih navijaca, koji se barem jednom u toku tekme zalete na protivnicke navijace, a sve noseni nekim stimulativnim opijatima, i onda se stampedo isto tako vrati, bez da se nesto vise zeli uraditi, tek tako, zalete se i vrate se.

Italijani su to drugacije interpretirali. Oni se zalete, mi bjezimo, i tako se zid srusio. Ali ih se ne moze kriviti ni sekunde. Svako normalan bi pobjegao u slicnoj situaciji.

Veceras, u 20:45, komunisti iz Liverpula docekuju betonsku evropsku tvrdjavu, koja je u aktuelnoj Ligi Sampiona primila tek 2 gola. Dala je par vise, ali je svakom fudbalskom duduku jasno da se Juventusova igra ne zasniva na Barseloninom principu: "nek oni nama daju 3 gola, sve dok mi njima dajemo jedan ili dva vise". Juventusova taktika je: "nek mi ne primimo gol, a u dvije utakmice cemo ugurati nekako jedan komad".

U svakom slucaju, za sve entuzijaste koji se odluce gledati vecerasnje silovanje fudbala preporucujem lexaurin ili lekotam. Carobne pilule ce vas ostaviti totalno netaknute dogadjajima na terenu.

I jedna recenica glede dogadjaja na domacoj fudbalskoj sceni. Heysel 1985 je za nasu sportsku javnost jedanak katastrofi od prije neki dan - Kralj Buidein (jebes ga, moram naucit kako se stadion zove) 2005. Naime, kako se jutros moglo procitati, Fadil Jahic je dao ostavku na sve fudbalkse funkcije (svaka cast za preuzimanje odgovornosti), ali pogodite ko ga nasljedjuje!!!

Clanak u nezavisnim

04.04.2005.

It's a spring time

Ove godine cemo izgleda ostati postedjeni proljeca, turbulentnih osjecaja, naglih padova i uspona, nicim izazvane srece. Zima je jednostavno pojela cijelo ili skoro cijelo proljece. Ostavila nam je taman toliko prostora da se uspijemo prebaciti sa zimskog na ljetni rezim rada, promijenimo duboke cipele laganim mokasinama, a mont jakne i teske kapute nekim laganim jaknicama, ili cak malo debljim dzempercicima.

Ja zimu ne volim. Volim samo taj jedan momenat kad se zadesim u toploj sobi i kroz prozor gledam kako snijeg u velikim pahuljicama zatrpava dvoriste. Sve ostalo je fuj!!

Volim kad izadjem van, a (pro)ljetno sunce me zapahne, presijece mi dah. U zraku osjetim miris osuncanog bilja, ljudi, svega. Sve nekako drugacije mirise i izgleda. Samo nas par, koji moramo zazmiriti pod napadima suncevih zraka smo namrgodjeni. Svi ostali veselo cupkaju s noge na nogu.

Volim sve vjesnike toplijeg dijela godine. Behar. Rani luk. Tresnje. Celicke jagode. Kupanje pod vedrim nebom. Volim kad se raja okupi u nekoj od omiljenih kafana, odnekud se izvade i igrace karte, pa raspalimo remija u neki mizeran ulog (tura malih tocenih piva i sl.) i tako ostanemo cijeli dan u hladu najdraze nam kafane. Pa kad sunce vec krene prema Zapadnoj Evropi, mi se okupimo na 10 kubika savskog pijeska i zadamo se u k'o fol bavljenje sportom, zaigravisi odbojku na plazi, a sve opet u neizbjezan ulog, u pice.

Volim kad zagrlim moju najdrazu, a izmedju nas nema 6 slojeva odjece.

A uz sve to, jos i jedna pijanska. Turio bi je sa strane, ali mi nekako pase i ovdje:

stiglo je proljece
a mene isti stari nemir pokrece
da se sunjam nocu kradu tvojom ulicom
i da tu, cekam ja, pod tvojim prozorom u sjeni bagrema
da te gledam kako zuris kad mi dolazis
sve isto je k'o nekada
sve isto je ali nista isto nije

u meni jesen je, mada kazu svi da sad je proljece
u meni tuga je, jer si ti ko zna gdje

mirise proljece i ptice s juga vec nam nazad dolaze
samo ti, samo ti, ti ne dolazis
ko li se iskrada iz tvoje postelje kad slavuj zapjeva
da l' se tad sjetis nas barem i za cas
ovdje je k'o nekada
sve isto je, ali nista isto nije

02.04.2005.

Jedan ormar - jedno haljinče

Sjećam se i partizanskih pjesama, i sevdalinki, i rokerskih pjesama s kraja 70-ih do kojih bi došao deceniju kasnije. Opjevani su Bosna i Hercegovina, Bosanci i Hercegovci, rijeke, planine, jezera, livade. Pjeva se o ponosnim ljudima, spremnim priteći u pomoć svima koji se u nevolji nađu. Pjeva se o hrabrosti i tom tipičnom merhametu. Bosanskom.

I onda se desi.

Rat je preko noći od većine nas, Bosanaca i Hercegovaca napravio fukare. Fukare u pravom smislu riječi. Noću se vozim, vidim nekog koga je natjerala nevolja na kasni put. I ne zaustavim se. Razmišljam koji je belaj tog jadnika isjterao na put u gluho doba noći, i rado bi mu pomogao. A ne usuđujem se stati. Ne usuđujem se stati zbog sitnih kriminalaca i narkomana koji su me u stanju ubiti za 20 maraka. A volio bi.

Ne mogu reći da se merhamet izgubio. Približi li nam se neko dovoljno blizu, neko kome pomoć treba, još uvijek smo spremni pružiti ruku. Međutim, strah se tako duboko uselio u nas i u naše domove, da više nismo u situaciji da razlikujemo dobro od zla, putnika namirnika od drumskog razbojnika. Svako je prepušten sam sebi. I žalosno je to. Žalosno je da nema više Muje od Doboja zaštitnog znaka Bosne i Hercegovine.

Tipkam se s mrkom mi u mene, i priča mi ona kako pokušava probrati iz svog ormara stvari kojih bi se rado odrekla i dala ih nekoj maloj, kojoj su i više nego potrebne. Animirala je i svoje drugarice da malo prekopaju po zadnjim laticama. Uvijek se nađe nešto što se ne koristi. I u mom regalu sigurno ima takvih stvari. Dirnulo me to sve. Rastužio sam se skroz. Nismo mi krivi što smo preko noći postali fukare. Nismo.

Eh, tugo moja.

Prvom prilikom ću svoje slobodno vrijeme u Srebreniku uložiti u pokretanje male humantarne akcije: jedan regal – jedno haljinče. Siguran sam da ima u nama još dovoljno dobrog da nam komšije, prijatelji prijatelja i kolege kolega i njihova djeca ne hodaju goli i bosi. Dobri smo mi ljudi Bosanci i Hercegovci. Uvijek smo bili. Samo su nas nevolja i strah udaljili jedne od drugih, prepustili same sebi. Živim za dan kad ću pokislom auto-stoperu stati bez straha i odvesti ga ako treba i do kuće. Proklet bio ko nam strah posija po zemlji..

01.04.2005.

1. april

Zanimljivo bi bilo voditi statistiku prvog aprila na blogu. Koliko će ih danas napisati kako odlaze, kako više nema motivacije za pisanje, kako je sve izgubilo smisao, i onda pred kraj dana, naivcima koji nisu skontali koji je datum danas, napisati još jedan post, kao, ma daj, pa prvi je april.

Iako sam sklon sirovim šalama i zajebancijama, ipak mi je prvi april previše potrošen dan, da bi se još zajebavao na taj račun. Zato, gud najt.

A.D.
<< 04/2005 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930

Iz moje bašte

Mirisne livade interneta

U hladu jabuke pročitah
Trenutno na čitanju:

Baba Jaga je snijela jaje - Dubravka Ugrešić


------------------

1.Godišnjica mature - Lamija Begagić

2.Kikinda short 02 - grupa autora

3.Kako sam ušao u Evropu - Damir Karakaš

4.Ruta Tanenbaum - Miljenko Jergović

5.Balkanska rapsodija - Andrej Nikolaidis

6.High Fidelity - Nick Hornby

7.Jel neko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince - Emir Imamović Pirke

8.Trava i korov - Goran Tribuson

9.Zec na mjesecu - Hrvoje Šalković

10.Poglavnikova bakterija - Boris Deužulović


Bez dobrog naslova
Pjesma na čekanju

Kontakt

BROJAC POSJETA
361631

Powered by Blogger.ba