avlija

31.03.2005.

Downsize me

Nakon sto sam odavno skontao kako "super size me" i nije neka faca, odlucih se poraditi na svojoj tjelesnoj masi. Nisam od tipova koji ce gladovati, da bi izgubili na tezini. Kao bivsi aktivni sportas, uglavnom sam uvijek jeo koliko mi je bilo drago, ali usljed trosenja kalorija, nisam imao nesto posebno problema sa super kilazom.

Kod mene je dobijanje na kilazi uglavnom vezano za poslovno-profesionalne obaveze. Tako sam prosle godine, nekako skoro u isto vrijeme dobio nekih 10-15 kg radeci na diplomskom. Poslije toga sam otisao u vojsku. Vojska k'o vojska. Pojacane fizicke aktivnosti, a osim toga, igrao sam basket i fudbal skoro svaki dan, pa izadjoh sa nekih 10-12 kg manje. Za tri i po mjeseca je to odlican i stabilan rezultat. A i ja sam opet bio na idealnih 92 kg.

Povratkom u Austriju, prebacih se u fazon trazenja posla. Tu mi se ionako nije jelo. Ali kad sam dobio posao, pa jos uz to i neki privatni projekat, svo slobodno vrijeme sam trosio na hranu. Jednostavno, malo ga je bilo. Po 15-16 sati rada dnevno, skoro kao u manufakturnim radionicama Engleske. Rezultat svega je da sam opet u klubu "over 100", a od nedavno mi je to pocelo i jako smetati.

Privatluk je manje vise gotov, barem ovaj projekat, pa sad imam malo vise vremena za sebe. Poceh opet ici na basket (svake srijede), u pregovorima sam za odbojku (petkom, kad ne idem kuci za Bosnu), fudbal je ionako cekao bolje vrijeme, ali sada je to skroz izvjesno, a od 11.04. krece i skola plesa, tako da sam totalno bukiran. Ali je to skroz super.

Uz sve to, poceo sam pomalo gledati sta jedem. Ne gladujem. To niposto. Ali opet gledam da uvijek ima neka salatica, vockica, jogurtic, itd..

A ima to i losih strana. Sinoc prije basketa pojedoh salatu od ovog lisca sa slike. Malo je reci da sam cijelo vrijeme bio zedniji od Arafatove kamile koju je pazario za svoju prvu zenu. Srecom, pa poslije basketa uvijek ima ona jedna piva kojoj se jako obradujem.

30.03.2005.

Hrabri udare macem

Ne! Veceras necu otici u becki kafic "King" kako bi odgledao jos jednu trakavicu iz serijala "Reprezentacija BiH u fudbalu - Put na svjetsko prvenstvno". Zabranio mi je doktor da gledam naucnu fantastiku. Svaki se put strasno uzbudim i vazda se dovedem u predinfarktno stanje, a nesto poslije i u hitnu pomoc. Reko mi je da se smirujem. Kad god je to moguce.

U noci kada se sve lomi na olimpijskom stadionu u Sarajevu, ja cu s mojom dugogodisnjom basket-balijskom ekipom popunjenom kadrovima iz cijele nam bivse drzave skakutati za nekom spalding ili molten okruglicom i truditi se da, i pored toga sto sam oprezno spakovao cvike u dzep, utrunim poneki poen i doprinesem pobjedi moje polovice rekreativne ekipe.

Poslije cemo otici na jednu od najboljih piva u gradu. Uvijek se dogovorimo da odemo na jednu. Rijetko se zavrsi na tome, ali se tako zove. Na koncu konaca, doci cu sretan i zadovoljan, i malkice pod gasom, u svoj topli dom i zraknuti kojekakve sportske stranice sirom svijeta. Nasi su na jedvite jade odigrali protiv Litvanije i zabiljezili jos jedan, za nase navijace sraman, a za cjelokupno stanje u drzavi, odlican rezultat remiziravsi sa skandinavskim Rusima.

Uzme li se u obzir tok i igra, jos cemo na kraju svi biti zadovoljni iscupanim bodom. Nakon tekme dolazi dugo najavljivani rez. Bolic i Baljic ce dobiti svoju ulicu u Zenici odnosno Sarajevu. Obicno to tako biva. Dok se parlamenti odlucuju za jednog ili drugog predsjednika, kajmak pokupise fudbaleri. Ali ako se mene pita, ja bi radije zivio u ulici Elvira Bolica nego u ulici Alije Izetbegovica. Cisto nako, sportski gledano. Sportista bijah.

Epilog cijele price je Bakin otkaz. I ovaj put ce trenersko mjesto dobiti neki bosanski Srbin, kako bi kljuc bio ispostovan do kraja. Papca ce zamijeniti obecavajuci bek Leotara, Modrice ili Borca. Grlic ce zavrsiti sudbinom Brune Akrapovica (prestar za kik boks, prejak za rock'n'roll). Milenkovica i Bajica niko nece dirati. I ne treba. Samo ce Ahmed Pasalic i onaj (M)Usanovic ostati cvrsto u svom sedlu, a Jusuf Pusina i dalje na platnom spisku naseg saveza. I opet krecemo iznova.

Doci ce nam neka Rumunija da nas poduci fudbalu (i da lobuju golmana sa 7 metara, kako se onomad na Kosevu desilo Piplici), pa cemo neku Dansku razvaliti u gostima, i opet cemo biti u oblacima. Fudbalskim. Narodski gledano, odavno imamo nebeski narod. Pa onda opet neka Danska kod kuce i potapanje snova i tako rekurzivno. Sve u svemu, mi smo rekurzivni narod. Cijeli svijet ide nekom linearnom putanjom, da li naprijed ili nazad, svejedno je. Samo se mi vrtimo u krug.

Zato, kumim te Bogom veliki Boze, posalji nam Aleksandra Makedonskog (samo nek bude Bosnjak za svaki slucaj). Ako nam on ne rijesi Gordijev cvor, ne znam ko bi mogao.

30.03.2005.

Mama, kupio sam formulu..

Probrao sam stanicu sa hitovima iz kasnih 70-ih i ranih 80-ih. Vrti se Santa Esmeralda, pjesma o (ne)razumijevanju. Suncan, prekrasan dan. Jos pred svojom kucom sam nabio suncane cvike a la Morpheus i nisam ih skidao ni kad bi namrgodjenom granicaru ponudio nase putovnice, pasose i reispässe na uvid. Internacionalna raja, ali se nekako prepustili na vozacka umijeca dobrog Bosnjanina. I nisu pogrijesili, dovezoh nas zive i zdrave na odrediste.

U jednom trenutku, negdje na dosadnom dijelu autoputa izmedju Sl. Broda i Zagreba, ugledasmo s nase desne strane kombi, izvrnut na krov. Zeleni kombi. Malo smezuran, pa nisam uspio skontati o kojem se modelu radi. Jasno se vidi kako je najprije udario o branik na sredini autoputa, u to je valjda vozac izgubio kontrolu, a sve usljed prevelike brzine, i preko obliznjeg travnjaka preletio na sred livade i izvrnuo se na krov. Stakla polupana, koferi i ostale stvari sakupljene na kamaru. Jedino me radovalo da niko nije prekriven carsafom.

Pomalo je zastrasujuce kako ljudi, ne razmisljajuci valjda o mogucim posljedicama, prelagano predju tu neku nevidljivu nit, to neko ogranicenje i upuste se s drugu stranu kazaljke i sata. Ja sam cijelim putem vozio izmedju 130 i 150. Auto je dobar i moze izdrzati i brze. Ali se ja ne osjecam dobro. Vozeci tako, vidio sam kamaru njih koji su me pretekli kao da se uopste ne krecem. Vjerovatno s onu strane dvjestotke. Ne moze covjek a da mu ne bude zao kad vidi tako neciju zivotnu ustedjevinu izvrnutu na krov. A najradije bi, utvrdi li se da nikom nije nista bilo, pronasao vozaca i svezao mu dva samara, pa nek sljedeci put vozi onako kako table i znakovi nalazu ili barem onako kako se sigurno osjeca i da pri tome moze jesti u foliju zamotani burek jos u nekom toplom bosanskom domu.

Onog momenta kad stavi svoju glavu u torbu, osudio je najmanje i par svojih saputnika na smrt, da ne govorimo o drugim ucesnicima u saobracaju. Tako to biva u voznji, svi se nekako moraju osloniti na sposobnosti ostalih ucesnika. Veliko je to povjerenje, nekom koga nikad u zivotu nisi vidio ni pricao s njim, dati zivot na raspolaganje. A na takvim putovanjima je bas tako. Svi se uzdaju da ce se onaj drugi ponasati kako norme i zakoni nalazu. A da se desi belaj, desi se. Jednom je jedan moj sugradjanin, dok se jos kod nas ratovalo, dolazio iz Njemacke, preko Splita i Hercegovine. Vozio je covo dvije noci i cijeli dan. Negdje na Sickom Brodu (raskrsnica na ulazu u Tuzlu), a nekih 30-ak kilometara nadomak svoje kuce, pripaljivao je cigaru na upaljac iz auta. Od silnog umora i ko zna cega, upaljac mu se omakao i ispao negdje pod noge. Trazeci upaljac, izgubio je kontrolu nad automobilom i zabio se u benzinsku pumpu na S. Brodu. U 36 sati, samo je djelic sekunde u nepaznji trebao da se skrha.

Zajebano je to sve. Povuce covjeka brzina i moc konjskih snaga ispod haube, a najbolje bi bilo zakucati ekser negdje oko "stoje". I tako bi se stiglo. Mozda nekih sat vremena kasnije, ali sigurno i lezerno. Totalno. Kod svih tih domacih sumahera je najveci problem nepoznavanje zakona matematike i fizike. Dobijena vremenska prednost nikako nije srazmjerna riziku. Ama bas nikako. Mozda bi dobro bilo uz polaganje teorijskog dijela ispita, uvesti i neke jednostavnije matematicke i fizicke racune. Da svako zna sta ga ceka i kolika je dobit u svemu tome. A mala je.

25.03.2005.

Duhovi proslosti

Pokusavao sam pronaci neki koristan poklon za 3. rodjendan bratove male. Izbjegavam kupovati igracke tipa barbika za curice, kamion za djecake, pa mi je svaki put problem naci nesto novo, prikladno uzrastu djeteta, a sto bi moglo biti i interesantno i zanimljivo. A vala da ne foliram, drago mi je i kad mala trci okolo i na sav glas govori kako je adzo kupio ovo ili ono. Na kraju sam se odlucio za mali kasetofoncic sa integriranim mikrofonom i par funkcija za mijenjanje glasa. Mala voli da pjeva, pa sam siguran da ce joj se svidjeti. Osim toga, pravo je dirljivo kad u danasnje vrijeme moji puste kasetu iz vremena kad sam imao 3-4 godine, bas kao i mala sada. Poslije sam trazio jos par sitnica.

Neocekivani poziv. Poslije nepunih deset godina sjetio me se blizi rodjak po ocevoj strani. Valjda je ocekivao da prepoznam broj koji nikad nisam vidio, pa se nije ni predstavio. Kako ga nisam cuo deset godina, nisam se mogao ni sjetiti kako zvuci u telefonskom razgovoru. A on je valjda mislio da cu i to skontati. Poceo je pricati kao da smo se zadnji put sreli prekjucer na pivi, na koju smo otisli poslije zajednickog basketa. Prvih 4-5 minuta fakat nisam imao pojma o kome se radi. Onda je krenuo zapitkivati za neke detalje, na osnovu kojih sam skuzio o kome se radi i poceo ga zvati imenom. Dogovorili smo se i da se vidimo i drago mi je zbog toga.

I u nepovezanom razgovoru, sa usljed dugog razgovora oznojenim mobitelom prislonjenim na uho, ugledam nju. Smijesno je kako se na ljudima puno toga promijeni, ali guza i hod su valjda uvijek isti (naravno, moze se na guzu nabaciti par kilograma ili usljed povecanih fizickih aktivnosti, cak i utanjiti, ali je forma uglavnom uvijek ista). Visila je nekom muskarcu oko vrata, bas onako kako se meni znala objesiti o vrat. Odjecu je promijenila, a stil je ostao isti. Muskarac mi se ucinio smotan i kao takav vjerovatno jako pogodan za sve njene smicalice i igrokaze. Izgledao je kao neko koga je lako vrtiti oko bilo kojeg prsta, a to je njoj perfektno odgovaralo.

Jos uvijek sam razgovaro. Svi smo cekali na zeleno svjetlo. Njih dvoje, on sa zivom ogrlicom oko vrata, bili su na pola metra od mene. Ne vjerujem da me nije cula. Morala je. Pricao sam na nasem jeziku. Njih dvoje su uglavnom cutali. Nije se okrenula. Ja nisam vidio razloga da joj bilo sta kazem. Upalilo se zeleno i krenuli su preko ulice. Razgovor me jeste zbunio, ali njoj nisam imao sta reci. Presao sam na drugu stranu i zadubio se u moje danasnje putovanje.

Prodavacu vrijeme pakovano u odgovarajucu ambalazu kao sredstvo za odstranjivanje svih fleka.

24.03.2005.

San ljetnje noci

Sjela je na prednje sjediste. Sudbinski slucajno. Kompletna ekipa potrpana u moj fordi stari smijala se mojim budalastinama i meni na krilima tuzlanskog tocenog piva. Trebalo je da ih razvezem kuci. Sve sam vec bio istovario. Ostala je jos samo ona. Pred njenim ulazom palo joj je na pamet da ja u takvom stanju ne mogu ili barem ne bi trebao voziti. Obecala je zvati ili slati porukice svako malo, koje bi me trebale drzati budnim. Obecala je.

Mihael Sumaher je tupio o nekakvoj sili kad se ulazi u krivinu i nesto ti pritiska vrat i ne znam ni ja sta. Cak se kleo mrtvom tetkom Gertrudom da su to nekakvi naucnici i izmjerili te ova sila varira od G2 do G4 gdje je G sila zemljine teze, a ne famozna tacka G za koju se ionako svadjaju da li postoji ili ne. Rubens se samo zajedljivo smjeskao i odmahivao rukama, kao ono, pust' ba Sumija hoce to on kad ga uhvati, i u istom dahu izusti kako Sumi nikad i ne pije pa ga je sigurno malkice osinula ova djecija tuzlanska tocena piva (mala doza od 0,3 litre).

Pih, koliko samo epiteta pomislih ja, i ne rekoh nista Rubensu, jer znam iz kakve je familije i da se zacas uvrijedi, ali premotah u glavi sve njegove izjave te veceri. Ovaj tip je cisti streber, voli da teoretise. Skroz!! I ostace vjecito drugi kad vako tusi, kontam ja. Onaj jedan cvikeras ne znam mu tacno ime (mislim da je nekakav inzinjer ili 'vako nesto u Ferariju), dobar sam s onim njegovim amidzicem, rece kako nije ni Rubens kriv, nego ima bezveze ugovor. Njemu sipaju gorivo na Bracinoj pumpi na Sickom, a koje ovaj opet uvozi od Rusa, tako da je u startu sporiji od Sumija. Jedino je fakat da moze popit' duplo vise.

Zan Todt nam iznenada donese dvije niske bisera telecih raznjica. U slobodno vrijeme bavi se rostiljanjem, pa nije ni cudo da su bili tako dobri. A brinuo se on i za svoje vozace. Valjda mu je bilo stalo da ne dosipaju ovako na suho, pa nam svima donio meze. U to je krenula kruzit' sisa. Opet! Mene je nesto zviznulo po glavi. Ne sjecam se nicega, samo sarene sijalice i glasa iza svega toga.

Oko Previla ili negdje oko Tinje, uglavnom put od Tuzle prema Srebreniku, udario sam glavom u volan, razbio celo, a ostale dijelove tijela nisam ni osjecao. Stotine nekih glasova i svega. Dvije patrole policije, nesto pricaju, kao ja popio ili sta ti ja znam. Ja pokusavam da se maknem, da im kazem.. Ma nije, za sve je kriva ona. Ne probudi me. A bila je obecala.

24.03.2005.

Evo noci, evo ludila

Svi najavljuju tri boda. Kao, Belgija je naceta, treba ih samo dokrajciti. Uvijek ista prica. Koliko nam poraza i nerijesenih rezultata kod kuce (na gostovanjima da i ne govorim) treba, da bi se nesto u nasim glavama promijenilo, da bi nam bilo jasno da smo mi u evropskoj porodici fudbalski hobbit?!

Pogledam li nedavno osvanulu FIFA ljestvicu, nalazim Belgiju na 51. a jedinu nam nasu BiH na 77. mjestu. Pametnom dosta. Za sve okorjele hard core navijace vjerovatno nedovoljno. Ne zelim zvucati nepatriotski, ali se uvijek ponavalja ista prica, isti algoritam.

Prvo se protivnik prikaze kao neki tamo fudbalski san-marino, pa se jos analiziraju rezultati iz proslih susreta (u konkretnom slucaju, Salgija je izgubila od Spanije, SCG, Egipta i odigrala nerijeseno protiv Litvanije uz gol razliku 1:9, ali mi nismo ni Spanija ni SCG ni Egipat). Druga faza je velicanje forme nasih igraca, koji preko noci postanu nosioci igre u klubovima u kojima igraju (ovdje bi izuzeo legendarnog Sergeja koji fakat nosi igru HSV-a, i bez kojeg se uvijek primijeti da to nije onaj isti Hamburger). Sljedeca faza je po svaku cijenu stvaranje totalno pozitivne atmosfere u medijima. Npr: ne, Hasan Salihamidzic aka Cudo s Neretve se nije popickarao sa Blazom Bakom Sliskovicem zato sto je sebi dao slobodu da on odlucuje kako hoce o svojim slobodnim danima kad je na pripremama najbolje bh-fudbalske ekipe. Povrijedio se covjek i zato je otputovao za Minhen, gdje je kroz tri dana odigrao utakmicu za svoj klub. Vjerovatno su ga carobnjaci zamaskirani u kompetentne njemacke ljekare osposobili da igra tu tekmu kao da povrede nikad nije ni bilo.

Sljedeca faza se uglavnom tice navijaca. Oni koji su nekako skupili crkavicu za tekmu, pokusavaju organizovati vizu, a ostali uzurbano sastavljaju navijacki tim koji ce se sakupiti kod onog ko ima najveci tv i najbolji prijem u raji, a sve uz brdo pive, kobasica, cevapcica i ostalih, za zivot neophodnih potrepstina.

Tekma pocinje. U prvih petnaest minuta cini se kako nasi imaju snage da se odupru. Mudro i razborito igraju. Onda neko (ne bih sad da se hvatam imena, jer se ovo nasim fudbalerima redovno desava, pogotovu napadacima i srednjem redu) izgubi naoko nevaznu loptu na sredini terena, desi se kontra, i negdje sredinom prvog poluvremena vec smo u minusu. Na poluvremenu Baka jebe sve redom u svlacionici. Kaze im kako je on bio i bolji igrac i bolji covjek od svakog od njih ponaosob, i kako je sramota kako igraju u dresu sa drzavnim grbom, i kako i Belgijanci jedu hljeb i krompir, i kako i oni trce, i imaju zene i djecu, i placaju kredit za auto/stan, i kako i njih brine kad im ljubavnica ne dobije na vrijeme, i kako im je golman alkoholicar i sigurno ce na poluvremenu cvrcnuti dvije-tri ljute, pa trebaju pokusati sutevima iz daljine.

Na trenutak se ucini kako je jedan go zaostatka nista, i kako ce to ovi nasi puleni u sekundi nadoknaditi. Baljic bukvalno shvata Bakine upute, pa puca s centra (regards to Dzevad Prekazi), Bolic se poslije svakog neuspjelog prodora drzi za neku od dvije butine. Barbarez umjesto za loptom, trci za sudijom i sve mu nesto objasnjava dok ne dobije zuti ili eventualno crveni karton. Ostala pacurlija pokusava ostaviti dobar utisak, kako bi se prodali u neki ruski klub (koji se oficijelno bavi fudbalom, a neoficijelno izvozi obogaceni uran u Iran).

Poslije jedne stative, dvije precke i promasenog zicera sa nase strane, Belgijanci krecu u zadnjih 15-ak minuta. Nasi su vec isplazili jezike do poda, jer su to uglavnom igraci koji u svojim klubovima igraju jedno poluvrijeme (valjda se umore od konstantnog nosenja igra cijele ekipe, ili ih treneri cuvaju za vazne susrete). I onda se desi taj drugi pogodak, nasi obore glavu, i ako bas nemaju srece, prime jos jedan zgoditak.

Onda Baho najavi veliko razocaranje. Umjesto evo noci evo ludila, cuje se opravdanje tipa nije nas islo. Sutradan se desi prvo kolektivna hajka na cijelu ekipu, pa se krenu traziti izgovori u sudiji, terenu, nesportskoj publici, sportskoj sreci i nedostatku iste, umoru, glavama nasih igraca. Poslije toga krece pojedinacno lincovanje svih onih koji su po misljenju objektivne domace sportske javnosti podbacili. Onda kojekakvi strucnjaci analiziraju gdje je to Baka podbacio i kako bi oni sastavili tim odnosno ko je sve falio timu, a koga bi on jos izbacili ili poslali u penziju.

Bio sam na puno utakmica nase reprezentacije. Cak se bavio idejom da odgledam i susret protiv Salgije. Ali kako sam ubijedjen da donosim losu srecu na gostovanjima (osim one tekme u Sloveniji 1996. kad smo dobili 2:1, na svakoj sljedecoj tekmi gdje sam bio, a gdje je nasa repka igrala u gostima, popusili smo. Srecom pa ne odoh u Kopenhagen, u Rumuniju se nisam ni usudio otici da me kakav Grof Drakula ne ufati, a opet izgubismo, pa ih vjerovatno ima jos koji kao ja donose losu srecu).

Drage moje, dragi moji, krajnje je vrijeme da se spustimo na zemlju, i da se radujemo svakom bodu koji nasi vuzbaleri osvoje. Jer, kakvi smo mi, reprezentacija nam je sila nebeska, svejedno dobija li ili gubi.

P.S. a bilo bi mi skroz drago da nasi dobiju pa da onaj supak sto sebe naziva predsjednikom nase drzave (+ ne slavi praznike iste, + vozi se u sluzbenom autu kupljenom od novca koji smo mi svi na ime ovog ili onog uplatili u drzavnu kasu, + navija za susjednu drzavu cak i u medjusobnom susretu nase i susjedne reprezentacije) dobije cir na 12-to palacnom crevcu..

23.03.2005.

O, da l' smo to rodjeni zli..

"...Kantonalno tužilaštvo u Sarajevu podiglo je optužnicu protiv Dženane Cvikić zbog pokušaja ubistva. Kako je navedeno u optužnici, Dženana je 14. decembra prošle godine u ranim jutarnjim satima u stanu pokušala ubiti svoju majku. U vrijeme proslave rođendana u prisustvu većeg broja prijatelja optužena je zatekla majku Sadetu Cvikić u spavaćoj sobi sa Farukom Beširevićem, sa kojim je Dženana bila u vezi. Nakon toga otišla je u kuhinju po nož, te pošla prema sobi, gdje se nalazila njena majka, ali su joj Rašid Čerimović i Dženita Beširević oduzeli nož.

Po odlasku gostiju, Dženana je ponovo uzela kuhinjski nož kojim je majku Sadetu tri puta zbola u leđa nanijevši joj tri ubodne rane, od kojih je jedna bila opasna po život..."




Najradije bi citat ostavio bez komentara. Suvisno je bilo sto reci. Na kcerkinom rodjendanu, majka joj se handrila s momkom!!!

Kako razmislja majka, koja ode u krevet s kcerkinim momkom? Bas bi volio cuti svjedocenje iz prve ruke. Je li poljuljani ego, kojeg godinama (mozda) niko ne oblijece, ne bari, ne daje komplimente, jedini problem? Ili je majka takmicarka?

Kako razmislja kcerka, koja uzme kuhinjski noz i kojim kani ubiti majku? Sta se njoj u tom trenutku mota po glavi? Da li je gospodin Besirevic zbilja toliko vrijedan, da zbog njegove izdaje ubije majku? Da li je neko uopste vrijedan, da se zbog gubitka ljubavi neko drugi ubije? Uostalom, kako razmislja osoba koja je spremna uzeti neciji zivot? Razmislja li uopste?

Kako razmislja momak, koji s majkom svoje cure zavrsi u spavacoj sobi? Kakav se papak mora biti da bi uradio tako nesto?

Ne! Mi nismo rodjeni zli. Mi smo to u putu postali..

21.03.2005.

Totalna kontrola

Statisticki gledano, u sredstvima javnog prevoza u austrijskoj glavnoj mahali, svako malo se desi kontrola, ali svaki putnik biva kontroliran 1,82 puta godisnje. Znaci, ni dva cijela puta.

Preracunato u novce:
- 12 x 45 € (koliko kosta mjesecna karta) = 540 € svaki savjestan gradjanin ulozi u gradski prevoz u godini dana.

- odustane li savjesni gradjanin, zvacemo ga ja, od placanja 45 miliona krvnih zranaca svaki mjesec, ostanu mu one dvije statisticke kazne od po 55 €. Znaci, 55€ x 2 = 110.

Oduzmemo li savjesnom gradjaninu, meni, savjest, jednostavnim matematickim racunom 540 € - 110 € dodjemo na cistu dobit od 430 € godisnje, sto je vise nego pola 7-dnevnog godisnjeg odmora za dvoje u Baskoj Vodi.

Pitanje koje se namece od pocetka price: zasto ne svercam kad sam statisticki (naucno) ubijedjen u isplativost kompletne price??!

Jutros dok sam trcao iz metroa u voz, na platou izmedju ova dva prevozna sredstva, grubo procijenjeno, nekih 25 kontrolora/ki. Svi kao roboti, skoro pa u glas ponavljaju: dobro jutro dame i gospodo, poostrili smo kriterije, pripremite vase karte na pregled.

Ljubaznom covi kod kojeg sam dosao na red, pokazem moju mjesescnu kartu i bez zastoja nastavim dalje. Sa strane ih par kojima vec uzimaju podatke. Statisticari..

20.03.2005.

Tesko ovo..

Zoka ja sam trudna
Tako stoji stvar
Zoka ja sam trudna
Budi siguran da sam trudna ja

Zoka ja sam trudna
Tako stoji stvar
Zoka ja sam trudna
Budi siguran.

I dok hodam bulevarom
Medju lokvama
Dojka mi polako narasta
Zoka to je znak da sam trudna ja

Zoka ja sam trudna
Pa ti sad vidi
Zoka ja sam trudna,
A to si bio ti, to si bio ti

I dok hodam bulevarom
Medju lokvama
Cujem glas malog djeteta
Zoka to je znak da sam trudna ja

A kada padne kisa i kada
Bude mokre moja zgrada i tvoja
Kad se vode budu lile niz ulice
Dal' me i tad volis Zorane?

Zoka ja sam trudna, sto me nerviras
Zoka ja sam trudna, sto se ne javljas

I dok hodam bulevarom
Medju lokvama
Kao da lebdim medju zvjezdama
Zoka to je znak da sam trudna ja

18.03.2005.

Novi kurton sedmice - zbunjoza kolektiv glede Kupa UEFA-e



Malo pomalo, renomirane "Nezavisne" zaradjuju sve vise kurtona za provale novinara. Posljednja iz domena sporta:

[i]"Partizan završio takmičenje
Fudbaleri beogradskog Partizana sinoć su eliminisani iz Kupa UEFA pošto su u Krasnodaru poraženi od CSKA iz Sofije u osmini finala 0:2 (0:0). U prvom susretu u Beogradu prije osam dana rezultat je bio nerješen 1:1.

Moskovljani su poveli u 69. minutu golom Brazilca Danijela Karvalja poslije kontranapada, a konačan rezultat posta.."[/i]

CSKA iz Sofije igra domace utakmice u Krasnodaru!!! Hmmmm. Pa moguce je. CSKA iz Sofije je mozda kaznjenja zbog ispada navijaca na neigranje na svom terenu, odnosno, da mogu organizirati utakmice na najmanje 5000 KM od Sofije. Tad bi se mozda moglo i opravdati da igraju u Krasnodaru.

A sve i da nije tako CSKA Sofija je svoje ucesce u pomenutom kupu zavrsio jos u prvom kolu (16.09. i 30.09.2004), sto znaci prije debelih pola godine.

Da ne govorimo o cinjenici da Brazilac Danijel Karvaljo igra u CSKA Moskva, ali to je valjda svakom iole pismenijem fudbalskom navijacu poznato, da ne govorimo o sportskim novinarima.

Jos jedna stvar, ne znam kako to Englezi izgovaraju, ali meni se cini da u "Newcastle" neizbjezno mora zazvucati i jedno malo "t", a nasi novinari uporno PISU Njukasl!!!! Ali ovo je vec previse za jedan clanak. Da ne govorim kako su i taj pogresni izgovor jos pogresnije napisali pa je od izvornog "Newcastle" postao Nujukasl.

Nadam se da ce nam u nekoj skoroj svijetloj buducnosti clanke glede sporta i fudbala pisati kompetentni ljudi sa vise nego osnovnim poznavanjem geografije, a malo debljim poznavanjem sporta i fudbala. Dok god ne bude tako, imacemo situaciju da nam neki poljoprivrednik koji je pisao za okruzni lovacki list, pise i izvjestava nas o dogadjajima na sportskim terenima "akros jurop". Pa onda nije ni cudo da smo nepismeni, neobavijesteni i da zivimo u mraku.


Clanak u Nezavisnim

17.03.2005.

Posljednji krug

Od cijelog jednog radnog dana najgore se osjecam u vrijeme pola sata nakon rucka i pola sata pred kraj radnog vremena. Za ovo prvo postoji i naucno objasnjenje. Ode krv u zeludac da pomogne u varenju, a svi se ostali resursi prebace u low-priority-mode, pa mi se smrkne pred ocima i skroz mi se spava. Kako ne pijem kafu, sve mi to jos teze pada, pa sam u fazi kad ponekad sebi dozvolim i solju kafe. Za ovo drugo postoji moje objasnjenje.

Izradim se cijeli dan. Potrosim sve ideje, i onda zadnjih pola sata u intervalima od 15 sekundi gledam na sat, klikam na blogger.ba, pa na sucks forum, pa provjeravam mail jedan, drugi, treci, pa tipkam raji za afterwork kafu, pa opet u krug. Interesantno je medjutim da mi cesto u zadnjih 15-ak sekundi ispred racunara u radnom danu pane na pamet neka genijalna ideja za koju nema sansi da se opet vratim u programiranje, crtanje, modeliranje ili sta vec u datom momentu radim..

Osim ovih instant ideja, poprilicno kreativne stvari mi padaju na pamet kad sjedem u wc-u. Valjda se psiha na neki specifican nacin opusti, pa se poslije prvih par napinjanja (naprezanje u fizickom smislu) sve rekonfigurira i funkcionira nekako bolje i drugacije.

Elem, 15 minuta koje su mi bile jos ostale od zamisljenog radnog vremena su prosle.

16.03.2005.

Put u grad ljubavi

Bajku o Ohrdini sam napisao samo s jednim jedinim ciljem. Htio sam o tudjem trosku mojoj mrkoj ispuniti zelju i odvesti je u Pariz. "Ekran price 03" - idealna prilika. Druga nagrada je bila bas taj toliko zeljeni put u grad ljubavi. Morao sam dobro paziti da prica ne bude skroz dobra, kako ne bi osvojio notebook, a opet nije smjela biti losija od drugog mjesta.

Ne znam koji kriterij je prevagnuo, ali nit dobih put nit konfljuter, nit onu trecu, utjesnu nagradu. Nista ne dobih. I valjda opet po onoj narodnoj o sreci, ludom i trudnom, zaputih se mirisnim livadama interneta na neku od ovih instant airlines i ni pet ni sest, vec rezervirah put u Pariz.

Za moju mrku i za mene, negdje pocetkom avgusta. Vec se radujem kao malo dijete. Odavno ne napravih neki veci trip (mislim da je to bilo jos nekako u vrijeme dot-com predsloma kad se imalo para k'o blata zbog specificnog mi zanata), pa sam jos dodatno uzbudjen.

Sad valja samo jos docekati da dodje taj peti avgust.

15.03.2005.

Bajka o Ohrdini

Jednom, u vrijeme ratova i poplava bila jednom jedna zaboravljena i komplikovana zemlja. U komplikovanoj i zaboravljenoj zemlji je sve bilo tako komplikovano da se jedan dio zvao Komplikacija, a drugi Mrska. Zaboravljenom zemljom je vladao sijedi, zaboravni kralj Ohr, pa su kraljevinu zvali Ohrdina. Kako je kralj Ohr bio jako zaboravan, u vladanju zemljom mu je najviše pomagao zli troglavi zmaj Tročlan.

Tročlan je bio neponovljivo zao zmaj. Svaka njegova glava posebno je voljela jedan dio Ohrdine, a jako mrzila preostala dva, pa Tročlana niko nije volio, a ni Tročlanove glave se nisu volile, i niko se u Ohrdini nije volio. Ni Tročlanove glave se nikad nisu uspjele usaglasiti koji dio Ohrdine vole najviše, tako da su mrzili sva tri, uključujući i njihove podanike.

Tročlan je nagovorio zaboravnog kralja Ohra da stanovnicima Ohrdine nametne do tada nezapamćene poreze. Ohru se ovaj prijedlog svidio, jer je kralj Ohr bio rastrošan u svojoj zaboravnosti, pa su Ohrdani plaćali porez na zrak, koji su istovremeno morali zvati vazduh, porez na prašinu koju udišu, porez na sunce, porez na mjesec, porez na negrijanje, a najveći od svih je bio porez na neisplaćene penzije.

U tako teškim uslovima Ohrdani su jedva sastavljali kraj s krajem. Novine, na koje se morao platiti posebni porez na čitanje su bile pune priča o boljim vremenima, o tome kako se od vazduha i vode može napraviti burek, i naučnim temama: posudi od susjeda da bi vratio komšiji i obrnuto, kako razbiti kasicu prasicu, a da djeca ne primijete, ponosno u redu za socijalnu pomoć, podstanar u našoj garsonjeri, spavanje na pločniku – za ratne veterane, kad je prvi, a kad je petnaesti, feljton: dan i komad. Pisale su i o predskazanju, kako će se pojaviti vitez mudre glave bez štita i mača u žutom autobusu koji će svrgnuti Tročlana, Ohra izliječiti od zaboravnosti, te kako će Ohrdani odahnuti i živjeti u sreći i blagostanju.

Čekali su Ohrdani da se pojavi žuti autobus i u njemu vitez bez štita i mača, i bez konja, ali sa predskazanjem u lijevom džepu iznosane viteške jakne. Autobusi su prolazili, crveni i plavi, poneki zeleni, ali žuti nikako da naiđe. Ohrdani čekali, a vitez bez štita i mača, a i bez konja, zaglavio na klinici za duševne bolesti u okolini Gornjeg Grada. U pijanstvu je, izgleda, pričao o proročanstvu koje nosi u lijevom džepu iznosane viteške jakne, pa su ga Tročlanove uhode odali.

Polovni vitez, istina mudre glave, ali bez mača i štita, završio je tako svoje putovanje ne ispunivši proročanstvo iz lijevog džepa svoje iznosane viteške jakne.

A Ohrdani i do dana današnjeg čekaju na proročanstvo. Čekaju na stanici gradskih autobusa na jedan poseban, žuti, koji će dovesti viteza bez štita i mača ali mudre glave. Čekaju i trpe.



11.03.2005.

World star people connectig travel balkan lines

Mislim da sam spreman za cjelovecernje putovanje u jedinu mi moju BiH. Siguran ne mogu biti, jer znam da svaki put dostignem tacku predsloma zivaca zbog atmosfere u ko-to-tamo-peva autobusu. Valjda je to jedina autobusna linija u kome je pusenje dozvoljeno, cak i pozeljno. Izuvene cipele su samo jedan mali dio sirokog spektra ponuda. Protiv toga se opet moze buniti, koliko god oni oguglali na sve ostale karakteristike homo baustelicus-a, smrdljive noge i njima samima smrde. Srecom. Pa je dovoljno da se nadje neki serac pameti, ovako kao ja, da se pobuni i onda to ostali prihvate, sofer ili neko od posade intervenise i ciljna perzona izuvenih cipela ih (rijetko kad) postidjeno ponovo navuce. Obicno tu stidu mjesta nema. Da ima, vjerovatno bi carape promijenio barem 2x sedmicno, iako to ni s glave nije dovoljno, ali je pocetak.

Sljedeci fenomen je poputnina. Moram priznati da i ja od kuce vrlo cesto ponesem burek ili cevap kao poputninu. To je jednostavno obaveza, i nemam ni ja bas nesto puno obzira, da li to nekome smeta ili ne. Medjutim, s ovu stranu crte svi krecemo kao becari, ljudi bez zena, djevojaka, matera, ukratko, nema nam ko spremiti poputninu, nego mi to sami radimo. Nije to tako ni lose. Uvijek se nadje neka kombinacija sendvicnih derivata, koja negdje oko Zagreba pravo sjede na izmucen zeludac. Ali tu prici nije kraj. Pojedinci su ubijedjeni kako je najbolja hrana za putovanje kuhano jaje. Ili jaja. Kuhano jaje snagu ti daje. I nagon za povracanje, ali necemo sad biti gadni.

WC u autobusu je opet posebna prica. Zao mi onog klauna koji se smijesi sa naljepnice iznad WC-solje i porucuje potencijalnim zagadjivacima da ne pisaju u stojecem stavu. Ali kad se kao neki x-ti pojavim u tom skucenom prostoru zadnje sto bi mi palo na pamet je da sjedem na zapisanu dasku. Zato pisam od granice do granice. Srecom pa je nacionalno budjenje proizvelo vise granica nego sto ja mogu zapisati.

Jednom davno sam obecao da cu se osvrnuti na muziku u mom omiljenom autobusu, koju sam primoran slusati najmanje 10 sati. To svakako zasluzuje poseban post ili cak serijal postova. U kratkim crtama, vazno je da je harmonika, da ima barem violina ili neki od limenih puhackih instrumenata, da se tekst rimuje, da je stara majka tuzna, da nista ne pita, da ga je ona ostavila i vice versa, da on sad pije i casti pola kafane, da mu je zao sina, da je na putu da postane sarhos osori i grubi kome sav ideal je vinski mijeh. Hm, ovo zadnje zaboravite inace bi dzigara prerasla u poetsko poimanje nesretnih ljubavi, a pomijesati Jesenjina i Sabana je u najmanju ruku bogohuljenje.

Suma sumarum, najmanje deset uzbudljivih sati je pred nama. Radujem se snimku nove godine iz 2002. (ako budemo imali srece, mozda nam puste i 2004.) sa BN televizije. Mozda i "tesnoj kozi", koju vec odavno znam na pamet i ne mogu da se solidarisem sa entuzijastima koji se svaki put smiju kad Sojic pita Djoleta: "Da nije secer, Djole!?". Radujem se namrgodjenim kaponjama po kojekakvim granicama i vrljikama, koji bi nas najradije pomnozili s nulom. Da mogu. Nevjerovatno, ali sve me to raduje, jer na kraju puta je sreca.

I sta moze biti bolje od pjesme, haj'mo svi:
[i]Rakija, rakija svemu je kriva rakija.
Zbog tebe rakijo zenicu se ja. [/i]

10.03.2005.

Dokturka II

Neka x-ta rakijica je vec odradila svoje, pa sam sve te price primao s nekakvom dozom optimizma i veselja. Nekako mi se svacija, pa i moja zubna nesreca ucinila manjom. Prvo je usao mali s mamom, pa nana, pa Zejnil, stari covo je u medjuvremenu odustao od cekanja, pa sam ja bio na redu.

Zejnil je izasao sirokog osmijeha i pozlacenog ocnjaka. Izgledao je prezadovoljan. Iza poluotvorenih vrata culo se samo sluzbeno ali u neku ruku i ljubazno "izvolite". Sestra pomocnica je prosla pored mene i zakljucala vrata. Izgleda da sam zadnja musterija, pomislih, i hrabro zakoracih u bjelinu mentolnog mirisa.

Scena iz naucno-fantasticnih filmova.. Sredinom kadra preovladavala je svemirska stolica, u najmanju ruku prije Zejnila i mene tu je sjedio kapetan nekog svemirskog broda iz 7. generacije(Zan Luk ili mozda Ketrin Dzejnvej). Okolo mali milion lampi, busilica, vecih manjih, pneumatskih, svemirskih, sa tri miliona obrtaja u sekundi.. To ti moze provrtiti mozak dok kazes burgija. Valja biti pravo strucan i siguran da bi vladao s tim paklenim masinama.. U tom trenutku iza nekakve polupregrade-poluzida pojavila se Dokturica. Prala je ruke. Pokazala mi je rukom da sjedem na onu kapetansku stolicu.

Uvalio sam se u stolicu i tad se prvi put okrenula licem prema meni, valjda da me pita sta mi fali i zbog cega sam ovdje. Pih. Mahalske price su apsolutna sica. U tom trenutku nisam se mogao sjetiti rijeci kojom bi opisao Dokturicinu ljepotu. A i sad mi tesko pada. Jednostavno sam ostao bez rijeci, bez komentara. Nije me vise ni zub bolio. Ili mozda jeste, ali ja sam zaboravio i kako se zovem. Kad smo se fino propitali za zdravlje, skontali sta kome fali i to, pregledala me je strucno, rutinijerski.. Skuzila da ce sve da potraje i otpustila sestru da ide kuci.

Prihvatila se nekakve male, malecke busilice naredila mi da zinem i polako se prihvatila posla.. U nemogucnosti da uradim bilo sto, poceo sam Dokturicu malkice skenirati i mjerkati. Izgledalo je kao da ispod bijelog mantila koji joj je sezao do iznad koljena, ne nosi nista osim donjeg vesa.. Ili bar neku kosulju opasno dubokog dekoltea, kakve se jos samo u Holandiji prave a u ostalim zemljama Evropske Unije su vec odavno zabranjene, a pogotovu na radnom mjestu. U jednom trenutku se jako prignula na jednu stranu tako da sam mogo vidjeti njen grudnjak. Bijel, klasican, nekako cedan, ali opet zavodljiv. Hm, sta sve covjeku ne padne na pamet dok mu za to vrijeme zgodna teta pravi kamenolom u ustima.

Kad je borer pipnuo u zivac balon sa mislima se raspukao i ja sam nekako refleksno zamahno rukom i dohvatio se neceg tvrdog, ali ipak ugodnog na dodir. Polozaj mi nije dozvoljavao da pogledam sta to imam u ruci, ali je bilo ugodno i smirujuce. Dokturica se odlicno snasla u novonastaloj situaciji i nastavila da radi tamo gdje je stala. Ja sam bio zadovoljan ulovom i jos sam vise zinuo da ne bi Dokturicu ometao u obavljanju posla. Ne znam da li zbog zuba ili cega li, ali se vidjelo da i ona uziva u trenutnoj situaciji.

Ubrzo je zabetonirala moj otvoreni zub, pohvalila me kako sam bio odlican pacijent i naredila mi da dodjem poslije 2 sedmice. Tek tada sam mogao da vidim da sam u ruci drzao drsku od stolice koja je bila perfektnog anatomskog oblika. Napravljena da ublazi bol svakog pacijenta. Nema sumnje, Doktorka je odlicno radila svoj posao. Vec sam se radovao ponovnoj posjeti.

09.03.2005.

Dokturka

Bolovi su bili za popizditi. Vise se nije imalo sta cekati. Crv je vec dobrano bio naceo zub, tako da su samo majstorska klijesta mogla spasiti stvar.

Trznuh jednu ljutu da me malo pusti trema. Skontah kako ljuta malkice ublazava bol, valjda zbog ljutine koju sama izaziva u usnoj duplji.. Elem, nije mi trebalo puno da se nagovorim da trznem jos jednu. Pa jos jednu. Zaboravio sam pobrojati koliko sam ih trznuo, ali sam se jos uvijek osjecao dovoljno sposoban da se odvezem da Dokturice. Nije dugo vremena proslo otkako je dosla u nasu mahalu, a vec se pozitivan glas rasirio o njoj. Pricali su svi redom o Dokturici, o njenoj dobroti, njeznosti kojom radi sa pacijentima, a prije svega o ljepoti koja je krasi..

I prije nego sto me zubalo razvalilo, cuo sam ove nekakve price o mladoj Dokturici, ali ovaj put mi nisu ni pale na pamet. Jebi ga, izgleda da je crv ufatio i korijen, pa je stvar bila gora nego sto sam mog'o misliti.

U cekaonici je bilo par ljudi. Neka majka s malim. Mali je bio vas krezav, nigdje zuba u glavi, vjerovatno negdje oko 7 godina, kad mlijecnjaci sami od sebe ispadaju. Ostatak je haman sredila cekulada, ali naslo se nesto sto boli, pa su na kraju krajeva, on i njegova mami zavrsili u cekaonici.

Bio je tu i neki stari covo. Podsjecao me na mog komsiju Idriza. Svaki put kad bi otvorio usta da nesto kaze proteza bi mu se nasla na podu i mor'o bi ici u wc da je sapere pa ponovo turi u usta. Pokusao je objasniti kako mu je doktor Hilmo sfuserio protezu, ali kako se prica da mlada Dokturka pravi perfektne otiske i proteze, pa je dosao da se s njom posavjetuje da vidi sta mu je ciniti.

Najinteresantnija faca u cekaonici bio je cigo Zejnil. Vrag bi ga znao koja poplava i koja cerga je njega izbacila ovdje. I njegova prica bila je najinteresantnija.. Jucer, dok je njegov mali Roberto Muharem Karabegic sakupljao aluminijum sa napustene kompozicije voza koji je nekad slavno gazio prugom bratstva i jedinstva na mini relaciji junacko Brcko rudnicki Banovici, nekako mu je ruku dopao aktuelni Avaz, i kao uvijek, prvo je otvorio stranicu sa tracevima sa estrade...

Skont'o je kako mu konkurencija miruje, pa se prebacio na citulje. S ponosom ustvrdio kako nijedan Rom nije preselio na ahiret u zadnjih par godina, bar nije bilo nijedne citulje, pa se koncentris'o na horoskop. Kad tamo, kvrc, desilo se. Ljubav standardno, pos'o odlicno, ali zdravlje, zubobolja. I evo dos'o Zejnil Karabegic kod mlade Dokturice da mu odradi ovaj jedan jedini zub, desni ocnjak, koji mu je ost'o u glavi. Kaze, zelja mu je da kad se nasmije da bude lijep.

Bila je tu i neka stara nena. Nako na prvi pogled, cinilo se da nema nijednog zuba u glavi, ali izgleda da su joj krenuli izbijati novi, treci, pa je dosla da se posavjetuje. A htjela je jos i da vidi tu lijepu Dokturicu, pricalo se na selu da je glavita ko slika.

I ja...

----
- dokturica, dokturka - ruralni lokalizam tipican za okolinu Srebrenika, ljekarka.
- zubalo - zuberica, laloke, gornja i donja vilica zajedno sa svim zubima, svabe bi rekle "mundwerk".
- vas - lokalizam, sav, kompletan, cio.
- haman - izgleda, cinjenica je da, kako stvari stoje.
- cekulada - opet lokalizam, cokolada.
- turiti - staviti, postaviti, metnuti.
- sfuseriti - odraditi na brzinu, nekvalitetno zavrsiti neki posao.
- glavit - lijep, simpatican.

08.03.2005.

8. mart

Medjunarodni Dan Zena (International Women's Day) ili Svjetski Dan Zena sirom svijeta se slavi danas, 8. marta. Ideja se rodila 27. avgusta 1910. na internacionalnoj socijalistickoj konferenciji zena u Kopenhagenu. Inicijativa je pokrenuta od njemacke socijalistice i borca za prava zena Clara-e Zetkin.

Zasto bas 8. mart?
U zavisnosti od izvora, pominje se vise povoda zasto bas na 8. mart. Izmedju ostalog, pominju se demonstracije radnica u St. Petersburgu u vrijeme ruske revolucije 1917. godine, zatim brutalno zaustavljanje demonstracija tekstilnih radnica u New York-u 1857.

Godine 1911 zene Njemacke, Danske, Austrije, Svedske, Svicarske i SAD-a demonstrirale su za jednakopravnost. Tako da se od 1921. godine 8. mart slavi kao Medjunarodni Dan Zena, a dotadasnji "Women's Day" koji se slavio 19. marta preimenovan je u Medjunarodni Socijalisticki Dan Zena.

U Rusiji i Bjelorusiji 8. mart je drzavni praznik.

Interesantno je da je ideja za praznik nastala u "kapitalistickoj" Evropi, a da se uglavnom slavi u "socijalistickim" zemljama. U Zapadnoj Evropi vecina zena nema pojma sta je 8. mart, ali zato slave 11. maj, Dan mama. Ali sve se svodi na isto - komercijala ziva. Taj dan muzevi, sinovi i ostali muskobanjasti dijelovi famalija kupuju mamama, zenama, sestrama cvijece i ostale drangulije, i sutradan opet ostave dignutu ili popisanu dasku u WC-u.

Svim zenama mogu pozeljeti samo da im svaki dan bude njihov dan i neka vam je sretan ovaj iskomercijalizirani socijalisticki praznik.

07.03.2005.

Senzacionalno: Blogger u naj, naj, naj novini..

07.03.2005.

Sam svoj

Vikend je, uostalom kao i proteklih desetak, protekao radno. Zadao sam se privatlukom, a u slobodno vrijeme (wtf???) sam svasta nesto radio. Umjesto izlaska u petak, odlucio sam biti asocijalan, raditi na privatluku, malo se odmoriti i spavnuti vise nego inace. Skoro da je i bilo tako.

Subota je pocela obecavajuce. Glumio sam savjetnika za hardware, software i kabaste uredjaje za ciscenje stana i dvorista. Jedna frendica je htjela kupiti notebook, pa sam bio pri ruci, ali kako se on vec odavno bila odlucila, ja sam trebao samo da potvrdim dobar izbor, da poslije ima na koga svaliti u slucaju da masina (acer travelmate neki xxxx, sa pentium-m procesorom i saso mange..) crkne. Ne daj Boze!

Dok smo tako bili u kupovini, palo mi je na pamet da su mi u stanu crkle najmanje dvije sijalice i da bi to mozda trebao obnoviti (sam svoj majstor, dakle). Usput sam kupio i neki high-tech dzoger, koji sve sam radi, samo ga valja drzati u rukama. Jes', ali tehnika i kosta (25 €!!! Za dzoger!!! Fuj!!). I tako, taj dzoger je u meni nekako probudio zelju da poslije ko zna koliko vremena pocistim stan. Bilo je vec krajnje vrijeme. Sudje sam ostavio za neki drugi napad inspiracije, mada su resursi potroseni (imam jos jednu serpu i jednu veliku serpu, sve ostalo lezi u sudoperu i ceka moju sudjensku muzu).

Kad se sve tako fino sijalo, sam svoj majstor je zamijenio i pomenute sijalice. Sve me je to tako zabljesnulo, da sam ugasio svjetlo i prepustio se posudjenom DVD-u. Eternal sunshine of the spotless mind. Kratak sadrzaj filma: jeb'o lud zbunjenog!!!

Ali mi se jedna stvar jako svidjela. U jednom momentu, neobicno ozbiljni Dzim Keri (ace ventura, mask, itd.. sve neozbiljne uloge) kaze (obracajuci se svojoj curi, Klementajn): ne sjecam se zivota prije tebe. Pa se ja tu zamislim. Fakat! Postoje tu neka sjecanja i crtice, ali nista povezano. Kao da je prije Mrke sve bilo nekako nestvarno i kao da tek sad zivot uzivam punim plucima. Jednostavno se ne sjecam sjebanih momenata, onih pretjerano sretnih dana. Nicega! Super..

Nedjelja je opet protekla radno. Zima i snijeg su me prikovali za stan. Cijeli dan. Pred vece sam se cuo s mojim gazdom, a kako je vec odavno prosao prvi, bilo je vrijeme da ispljunem 250 miliona krvnih zrnaca, kako bi otkupio stanarsko pravo na jos jedan mjesec. Produzetak agonije do sljedeceg prvog i onda opet ista prica.

Kako sam u subotu, petak da i ne spominjem, zaboravio otici u ducan, rezerve hrane su opasno utanjile, pa sam bio primoran ili da operem sudje i da skuham nesto na kasiku ili da nadjem neku prihvatljiviju alternativu koja ne ukljucuje pranje sudja. Elem, na putu nazad (nakon sto sam se olaksao za 250 eurona), skontah da tugu jedino ubija neka nezdrava, masna, energicna i na zalost imperijalisticka hrana. L big mack! Meni! Uz to jos neki slatki krem s okusom vanilije i amareta, bas onako kako ja volim.

Opet sam sjeo za racunar i radio jutros do dva. U osam sam se probudio vedar i cio za pocetak nove radne hefte. Suncano je i snijeg pada. Za svaciji ceif po nesto. Umjesto privatne web aplikacije, sacu se baviti firminom. Sve u svemu, vazda neke interesantnosti i jos jedan radno provodeni vikend u zivotu Radeta Pendreka. Sljedeci, akobogda a mi zivi i zdravi, ode crnac u meni kuci svojoj u Bosnu. Domaci bureci. Salata. Cevapi. Moji. Mamina kaHva. Mrka. Maza. Zajebancija. Motivacije za bezbolni prolazak rudarske hefte ima i vise nego dovoljno. Daklem, kako Tito allahrahmetile rece, idemo u nove radne pobjede. A pioniri odgovorise, za domovinu s Titom naprijed.

06.03.2005.

Akif Bügüglu

Prepoznao sam ga. I on je prepoznao mene. Bio je s druge strane gomile gladnih i nervoznih ljudi koji su cupkali u mjestu od zime ili ko zna koje više sile. Dugi nož mu se sijao u rukama. Pogledi su nam se sreli. Obrve za trenutak odadoše položaje. Činilo mi se kao da me preklinje da ga ne odam ili da ne odam naše poznanstvo ili ono što znam o njemu. Zaboravio ga nisam i nikad neću.

Bilo je ljeto najgore ratne godine kad su ga doslovce ugurali u naš rov. Djelovao je isprepadan. Neko ko je u stalnom bijegu. Mršav. Iscrpljen. Rekao je da je Kurd i da je došao u Gradačac da brani Bosnu, jer zna kako je biti bez domovine. Komadant je naredio da se naš komandir Raif brine o njemu. A Raif se nije brinuo ni o nama. Puno više se brinuo za polupraznu šišu rakije i da meze u sahanu ne ohladi. Sad su mu natovarili još i nekog tamo Akifa bez domovine koji je došao da brani našu zajedničku domovinu. Moju i Raifovu.

Akif je pričao nekom mješavinom pet-šest svjetskih jezika, a da nije govorio nijedan. Raif je odredio mene da mu budem uvijek pri ruci. Bio sam jedini u smjeni koji je natucao jedan stranjski jezik, pa mi se komandirov izbor učinio logičnim, ali mi nije bilo drago što osim svoje glave, moram čuvati još jednu, mračnu i ćelavu sa friškim ranama od ko zna kakvog oružja.

Bile su čudne naše duge konverzacije u vrijeme kad smo jedan drugog morali držati budnim. Ponešto bi se uspjeli i sporazumjeti. Međutim, kako Akif, nako i ja, voljeli smo da filozofiramo o smislu života, konstelaciji zvijezda, konspiracijskim teorijama i friškom bureku. Poslije ovakvih razgovora, dva dana bi me držao išijas od silnog mahanja svim ekstremitetima, jer se izgleda drugačije nismo ni mogli sporazumjeti.

Često je pričao o Kurdima, o njihovom globalnom snu, da jednom svi žive u slobodnoj, zajedničkoj državi, Kurdistanu. Pokušavao sam mu objasniti da se s onu stranu bojišnice nalaze neki drugi Kurdi, koji isto tako hoće svi da žive u jednoj državi i da im mi ne damo. Odmahnuo je rukom i rekao da to nije isto. I onda bi se svađali. Svađali bi se šuteći. On šuti, smrknut. Riječ da izusti umro bi na licu mjesta. Ja šutim. Zamišljen. Kontam, ko je mog Akifa tako dobro zajebao, pa ga doveslao u moju Bosnu, još ga naoružao i gurnuo u ovozemaljski džehenem.

Jednako iznenada kako se pojavio, tako je i bez traga nestao. Dao sam najmanje deset izjava različitim inspektorima, komesarima i ostalim čivilucima. Svima sam ponavljao isto. Nakon što smo odradili smjenu, legli smo da spavamo. Kad sam se probudio, Akifa više nije bilo. Bucko, koji je bio na straži je rekao da ga je san oborio i da je zaspao. U jednom trenutku je pogledao prema četnicima i vidio Akifa kako sa još dvojicom skakuće kroz minsko polje. Pucnjave i eksplozije nije bilo. Barem on ništa čuo nije.

Više od deset godina poslije gledali smo se. Oči u oči. Ćelava glava bogatija za par ožiljaka iz ko zna kojih ratova i bojni. Za koliko li se moj Akif domovina i otadžbina borio dok je dogurao do svog Kurdistana u srcu Evrope? Je li to bio san?

Dugi nož klizio je kroz užareno meso. Ispričali smo se ne progovorivši ni riječi. Rekao sam mu da ga neću odati, da je šupak i alčak, i da mi je mogao bar reći šta namjerava, da ne mislim kako su ga neki tamo bradonje uhvatili i ubili. Klimnuo je glavom. Razumije da se ljutim, ali moram i ja njega razumjeti. Šta god da to značilo.

Prekaljeni borci viteške brigade. Kebabdžija iz Kurdistana i zgrtač snijega iz Bosne. Oduvijek smo bili kurate sreće. Ovaj put nam nisu trebale ni noge ni ruke da jedan drugom objasnimo jad koji nas je snašao. Dovoljno je bilo da se gledamo preko uglačanog štanda i da nam sve bude jasno.



04.03.2005.

Zmaj i glista

Upravo sam rucao i sad mi jedna stvar ne izlazi iz glave. Kako to da je Bruce Lee bio onako mrsav, i pored toga sto se hranio kineskom hranom. Ja evo danima pokusavam da odgonetnem tu misteriju kineske kuhinje. Pekinska patka. Masno vala, skroz. Ufff!! Sav se stresoh od masnoce. Osam blaga (eight treasures), sve njami, ali sve pliva u ulju i nekom opakom sosu i zacinu. Ako je drzao dijetu citav zivot, onda bi donekle i mogao shvatit, ali ako je samo jednom zamastio ruke u govedinu a la chop suey, onda tu nesto ne stima. Da ne spominjem nezaboravni desert u vidu banana zapecenih, pa zamocenih u med. Neponovljiv ukus, ali da je jako i masno u to nema ni sumnje. Poslije toga odigram 17 utakmica na playstation a da se ni sekunde ne umorim, pa odvezem i par zica na bormio - ski challenge '05, i jos me banane i med drze. Zagonetno je to sve meni, i tu nisu cista posla, ako mene pitate.

Konsultujem jednu frendicu, odnedavno svrsenu medicinarku, doktoricu. Kako je to moguce da je neprevazidjeni Brus bio takav kakav je bio, pored svih peksimeta koje njegovi sunarodnjaci nenadjebivo dobro spremiti znaju?

Njena dijagnoza je bila: gliste.

Da dame i gospodo. Bio je to sok i za mene. Idol vase i nase mladosti, faca zbog koje bi se masovno potukli na izlazu iz kina, a sve nakon sto bi odgledali njegov zadnji uradak iz serije zmaj - the dragon, je imala gliste. Koliko god to banalno i neprihvatljivo zvucalo. Vjerovatno mu je i neka guja-gujavica na kraju dosla glave (umro je pod misterioznim okolnostima, pa nije jasno je su li bile gliste ili pak pantljicara).

03.03.2005.

Ivica i Marica

Opozicije nema. Pozicija šuti. Za istu se odavno već šuška da je korumpirana. Restitucija je u toku. Revizija privatizacije isto tako. I niko, apsolutno niko da se sjeti da ispravi jednu malu krivu Drinu. Jednom davno, jednoj usamljenoj, staroj ženi pričinjena je velika šteta i duševna bol, a da apsolutno nije kriva.

Da podsjetimo:
U vrijeme poslije velikog rata, porodica siromašnog drvosječe kolabirala je pred nedaćama koje su je snašle. Drvosječina životna druga je izgubila bitku sa okrutnom bolešću. Toplifikacijom mahale drvosječa je zamalo pa ostao bez posla. Tek bi ga poneki budžovan pozvao da nacijepa drva za kamin ili bi ga zvali iz mjesne zajednice da za državni praznik navalja klade za logorsku vatru. U međuvremenu, opterećen životom udovca sa dvoje male djece, odlučio se priženiti. Kako je bio ženjen i bez stalnih prihoda, a uz to je imao i to dvoje sirote djece, nije bio u top10 mahalske liste neženja. Priveo je Ljubu Miodragovu, krezavu i jalovu hamšu bez miraza, ali zato nenadlajive jezičine.

Ljuba je jednom riječju bila rospijetina. Sirotu djecu je terorisala. Novce koje bi Marinko nekako uspio sakupiti prebijajući friške bukve i hrastove, a u lošim danima i sopstvene prste, slala je svojim roditeljima i sestri (malo manjoj rospiji, koju niko nije htio), koji su živjeli životima parazita na leđima sirotog Marinka.

Jedne večeri je ubjeđivala i (što je svojstveno za rospije) ubijedila Marinka kako su mu djeca mali proždrljivci i kako bi najbolje bilo da ih odvedu u duboku šumu, gdje je nekad bila zgrada socijalnog i da ih tu ostave, a sve u nadi da će ih neko naći. U slučaju da se u međuvremenu domognu nekih šoldi, mogu ih uvijek vratiti kući. Siroti Marinko se dugo opirao, i ko zna zbog čega, između žene rospijetine i rođene djece odlučio se učiniti najveću nepravdu pod kapom nebeskom i ostaviti djecu u šumi.

Djeca nisu bila glupa, a još uz to je mali Ivica prisluškivao razgovor oca i maćehe i dobro se pripremio za sutrašnji dan. Elem, da ne dužim plaho, par puta su ih dvoje glavnih krivaca ostavljali u šumi, ali su djeca nekako uvijek nalazila put nazad do kuće, dok jednom nisu zalutala i izgubila se u dubokoj šumi.

Tako lutajući, naletjeli su na kućicu koja je izgledala napušteno, ali je za te prilike bila fenomenalna mješavina uspješnog IKEA dizajna i Branko-Kockicine skladbe. Krov i veći dio kuće su bili od čokolade. Prozori su bili neka mješavina marmelade i eurokrema. Sve u svemu nemalo iskušenje za sve šećeraše i one koji će to tek postati.

Ivica i njegova sestra, koju sam do sada zaboravio pomenuti, ali kao nenasljednica u ovoj priči i ženska jedinka u patrijarhalnom svijetu (u kome vladaju žene tipa Ljube Miodragove) totalno neinteresantna, pa je spominjem tek tako, usput, dakle, Ivica i Marica su se dali na posao. Ivica je žderao krov, a Marica se prihvatila ženskog dijela kuće, prozora. Tek što su se obžderali, odnekud je naišla stara nana, Sabaheta. Krov je bio šupalj, promaha je tukla kroz nagrižene prozore, i Sabaheta se pravo nahujala.

Skontala je da će djecu zadržati dok im roditelji ne dođu. Hem će imati društvo poslije ko zna koliko vremena, hem će joj otac djece moći zakrpiti rupu na krovu i poeurokremiti-marmeladiti prozore. Kako je noć odavno već pala, a njihov tata Marinko se još nije pojavio, Sabaheta je skontala da je bolje da zanoće, pa će se valjda neko sutra pojaviti. Kiša je već krenula, pa je skontala da ne može djecu pustiti da spavaju pod krovom koji prokišnjava, pa ih je spakovala u jedan prateći objekat, koji joj je, još od kako ga je rahmetli Bajro skovao, zjapio prazan.
Dani su prolazili, bahati roditelji se nisu pojavljivali. Sabaheta je hranila djecu, koja su u međuvremenu dobila na kilaži i izgledali su pravo slatko, onako okruglice prave. Marinko je nekako uspio sastaviti kraj s krajem, valjda mu je došlo iz guzice u glavu, pa je Ljubu Miodragovu poslao Miodragu, i sjetio se svoje siročadi.

Našao ih je kod Sabahete, koja je opet tražila nadonkadu štete, jer je krov još uvijek bio šupalj, prozori nagriženi, a i djeca su poprilično pojela za vrijeme dok su uživali iznenadno ferije u Bajrinom pratećem objektu. Marinku se nije svidjela ideja da Sabaheti nešto plati, pa je došlo do tragičnog završetka Sabahetinog samovanja. Podvalio je priču o tome kako je Sabaheta tovila djecu kako bi ih na kraju pojela. Alibi mu je bio pravo šupalj i pun nelogičnosti, ali je policija, kako bi izbjegla međunacionalne sukobe i daljnje komplikacije, sve svalila na Sabahetu. Ona je opet bila sa Bajrom u nekom drugom, nebeskom kokošinjcu, a Marinko je sav sretan poveo djecu kući, i znajući da je učinio veliku nepravdu.

Sad, poslije ko zna koliko godina, kad su sve revizije uhvatile maha, valjda će se neko sjetiti i ove davno učinjene nepravde, pa Sabaheti barem posthumno nadoknaditi štetu i razriješiti je svih ovozemaljskih grijehova. S druge strane, Marinko zaslužuje da ga se kazni po najstrožijim mjerilima po nekoliko tačaka optužnice: loš odgoj i nebriga oko rođene djece, načeti krov i prozori, lažno svjedočenje i poticanje na međunacionalnu mržnju. Sve to pretočeno u pravnu kaznu iznosi: doživotna zajednica sa Ljubom Miodragovom.

02.03.2005.

Kristofer

Puhnuh u jedra Kolumbova jedrenjaka. Brod je trebao otkriti svijet ili barem pola svijeta. Na nepoznatom putu, na kojem još nikog nije bilo. Ali su i prije mene puhali u jedra Kolumbova jedrenjaka, pričali o nepoznatom putu. A kako put može biti nepoznat, ako neko o njemu priča?! Zato mi nikako u glavu ne ide priča o nepoznatim prostranstvima.

More je bilo mirno. Na pola puta, a vrag bi ga znao, je l' to bilo baš pola puta, najedrili smo na nekakvo ostrvlje. Otočje. U to smo i ogladnili. Ma šta ogladnili, spopala nas je užasna, zvjerska glad. Nekakva cura, pojma nemam odakle ona s nama, je pričala o nekakvoj dijeti i da je već kasno. Mislim se, ja budale, pa mi smo 6 mjeseci na putovanju. Kome treba kakva dijeta. Vidi nas svih. Kao da nas je mašina za špagete ispljuvala.

Kad smo već kod špageta. Tanke. Fine. Saftali. Svejedno koji sos. Sos!!! Pa, da!! Falila nam je tunjevina. Kolumbovi ribari su tražili čudne neke baje i šta ti ja znam sve ne. Furali se na profi ribare i to. Nisam mogao gledati kako siluju ribarenje. Našao sam negdje svoj pecaroški alat i zabacio. Na hljeb. Bobica hljeba. Koliko sam puta samo napravio bobicu hljeba. Nikad nije bila perfektno okrugla. Bilo je i friškog hljeba, i bijelog, i crnog, i bajatog. Bajatog!!??

Kad se samo sjetim. Kad sam bio mali, mama bi me poslala da kupim frišak hljeb, jer je ovaj koji imamo bio BAJAT. Čuj, bajat!! Kako to samo strašno zvuči. Hljeb može biti tvrd, ili suh, ili kruh, ili frišak, ili star, ili pobuđavio, ali nikako bajat. To ima baja u njemu ili šta li već??! Ali eto, mama je valjda znala šta znači kad je hljeb bajat a kad je frišak. Nekako sam napravio kuglicu i zabacio.

Glad je već bila poprilično uzela maha. Zvijer u stomaku je bljuvala plamen. Nisam mogao ni da zamislim kako će ga tek rigati kad naložim nešto ljuto. Špagete u nekom ljutom umaku. Mmmmm!! Pecajući tako, pitao sam se, kako ćemo mi skuhati špagete, kad nemamo ni šporeta ni lonaca ni vatre!?!? Kako ćemo na jedrenjaku zapaliti vatru?!

Kontam, ipak je to Kolumbo, valjda oni znaju šta rade. Znaju oni kurac!! Da znaju ne bi išli u Ameriku da traže nešto nepoznato, kad nepoznato ne može biti nepoznato jer se o tome priča. Osim toga, oni su pošli za Indiju. Nekakvim zaobilaznim putem. Bar su se na to izvlačili. Kao da je njih briga što tamo negdje ima neka. Amerika. Valjda ih sramota priznati da su se zagubili. A i Izabela Katolička bi mogla napraviti sranje ako priznaju da su se zagubili. Ode glava u sekundi. Zato, šutimo i plovimo za Indiju, preko Amerike!!

02.03.2005.

Anadr brik in d vol ili kako sam dobio svijetloplavi dzemper

U puzzle aktuelnih prica o dijaspori, dodacemo i muke mladog Vertera. Nakon 20 dana u novoj firmi desi se meni rodjendan. Jebes ga, opet sam godinu stariji, ali to nije tema danasnje price. Ja sav u frci, radim na sve strane, nakon sto sam skoro cetiri mjeseca landarao po Becu trazeci bilo kakav posao. Sreca da je tako i da ima posla. No, kako bijah zauzet, ne stigoh ni jednom jedinom zdravicom proslaviti taj moj tventi-samting, vec ubijedih raju kako cemo to prolongirati za vrijeme kad budem imao vremena.

(Znam, ni meni ne zvuci bas najlogicnije da imam vremena za blog i ostale budalastine, a da nemam za raju, ali je tako. Fakat. Tacka.)

Nakon sto sam par puta uspio odgoditi i eskivirati obecanu kafu, sinoc je car dosao do duvara i nije moglo dalje. Frendice su bile super. Cak su mi kupile i prekrasni svijetloplavi dzemper, za koji sam pod svjetlom kafane (ili mozda uticajem kajpirinje) prvo pomislio da je zeleni i da tako haljince egzoticne boje, bez obzira na njenu globalnu popularnost, nisam nikad imao. Ispostavilo se da je dzemper plavi i da se super slaze s moja oka dva. Plava. Valjda. Barem kad je vedro. Zmirim kad je oblacno.

I na tom mjestu se film prekine, odmota i sjetim se tih nekih mojih rodjendana dok jos bijah sretan da imam povod za jos jedno ludo sijelo, napijanje i ostale peripetije koje idu uz poveci dernek, a gdje moja raja svojim prisustvom pridonosi svecanom trenutku. Par puta se desilo da ne mogu docekati da svane taj neki treci februar, pa se vec u 23:59 dana prethodnog, nacrtaju pred vratima, cekajuci ponoc i trenutak kad ce gromoglasno zakucati na vrata. Babo uznemiren u svom radnickom snu, s pumparicom u ruci i rupom na boksericama, istrci na stepeniste i na smrt prestravi par najboljih drugarica i drugova, koji to nakon te veceri vise nece biti.

Uvijek su ta neka prosla vremena puno bolja od sadasnjih i nadolazecih iz prostog razloga sto je sjecanje filter koji oprezno izdvaja samo one sretne trenutke, a sve druge prigusi i iskrivi, te se cini da je nekad prije sve bilo bajno, krasno, sjajno. A nije. Pri tom su sadasnjost i buducnost pomalo nesigurne, pa se covjek najradije sjeti proslog, vec prezivljenog, i nekako mu se to cini uvijek bolje. Ma daj!!

Sjecam se ja i kriznih rodjedana. Prelaz iz tinejdzerskih godina u neke druge je bio jednako veliki sok, kao i kad se jedne godine zadesilo da nemam ni prebijene banke, ni da raju puknem jednom turom. I jos nekih drugih manje katastrofalnih trenutaka. Jedno je sigurno. Nit ja a niti raja nemam vise volje/zelje/htjenja da u sitni cas buljimo u spijunku na vratima i cekamo kada ce se pojaviti neciji tata do zuba naoruzan lakim konvencionalnim naoruzanjem.

Iskreno govoreci, pomalo mi je drago da je tako. Koji kurac me neko ima podsjecati da sam stariji za jos jednu godinu. Ove godine sam ionako napunio tacno tatine_godine / 2, pa je valjda vrijeme da mislim na podmladak. Potrebne predispozicije su tu. Samo jos da nadjem neku kvalitetnu pumparicu, da mogu rastjerati razularenu tinejdzersku rulju sa domaceg stepenista.

A.D.
<< 03/2005 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031

Iz moje bašte

Mirisne livade interneta

U hladu jabuke pročitah
Trenutno na čitanju:

Baba Jaga je snijela jaje - Dubravka Ugrešić


------------------

1.Godišnjica mature - Lamija Begagić

2.Kikinda short 02 - grupa autora

3.Kako sam ušao u Evropu - Damir Karakaš

4.Ruta Tanenbaum - Miljenko Jergović

5.Balkanska rapsodija - Andrej Nikolaidis

6.High Fidelity - Nick Hornby

7.Jel neko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince - Emir Imamović Pirke

8.Trava i korov - Goran Tribuson

9.Zec na mjesecu - Hrvoje Šalković

10.Poglavnikova bakterija - Boris Deužulović


Bez dobrog naslova
Pjesma na čekanju

Kontakt

BROJAC POSJETA
361631

Powered by Blogger.ba