Krenulo me. Muzicki. Svaki dan mi je jedna pjesma. Pjesma koju volim ja. Ili ona. Mrka. Moja. Danas je njena pjesma na redu. Jedna od najdrazih. Ako ne i najdraza. I dok se drndam u prebukiranom autobusu, kroz slusalice koje me nerviraju dere se Miso Kovac. Dere se, kao da mu je ta pjesma posljednja u zivotu. Vjerovatno je snimljenja za rane mladosti. Njegove. Ja sam jos uvijek mlad. I mogao bi da galamim tri puta jace nego Miso. Jos uvijek.

A Miso ne odustaje. I veli:

Odavno već nisam
mislio o tebi
među nama dani i godine stoje
nikada te više pronašao ne bih
da se jučer nismo
vidjeli nas dvoje

Stigao sam kasno
stajao na cesti
i slucajno tebe
ugledao tada
ni slutili nismo
da ćemo se sresti
pod svjetlima ovog
bezimenog grada

Pričaš mi o svemu
hodamo polako
odavno se nismo isplakali tako
ostala si uvijek ista
I ove suze na licu tvom
ostala si uvijek ista
jedina žena na putu mom
ostala si uvijek ista.