avlija

31.01.2005.

Deadline

Privatluk je danas trebao biti gotov. Ali nije. Tim koji je trebao raditi na ubacivanju sadrzaja se komplet razbolio. Kako hokejaska izmjena nije bila moguca, a meni nije palo na pamet da se prihvatim ubacivanja sadrzaja, isporucili smo polugotovu stranicu na uvid musteriji, pa ako im se ne svidi, nek se zali kod Rusa i Amera koji su nam poslali ovakve mecave, pa se usljed mokrih nogu cijela ekipa razbolila. To mi dodje isto kao kad neki fudbalski tim usljed nepaznje kuhara otruje stomak pa sljedecu utakmicu na teren istrce juniori. Samo, kod nas nije niko istrcao. Uglavnom, agonija se nastavlja, a samim tim i nedostatak vremena za neku kvalitetniju pricicu iz pera (ili tastature) autora vrlog i mladog.

28.01.2005.

Jutarnji soundtrack

Jos nisam sreo covjeka koji bi se ranom zorom probudio, zapjevusio neku pjesmicu, i priznao kako ga ta pjesmica nije pratila cijeli dan. Jednostavno se note pricvrste za ganglije i nema beat-a koji bi to mogao istjerati iz glave. Pjevusim soundtrack ranog jutra cijeli dan.

Pjevusim dok perem zube. Pjevusim dok se vozim na posao. Pjevusim dok radim, barem u zabacenim i neiskoristenim resursima ionako nedovoljno iskoristenog mozga. Pjevusim dok idem na rucak. Dok jedem ne pjevusim, jer su me tako ucili od malena, inace bi se mogao udaviti. Pjevusim dok se vracam kuci. Pjevusim dok otvaram elektronsku postu. Pjevusim dok spremam veceru, a jos vise kad perem keramicka pomagala upotrijebljena u spremanju iste. Napravim pauzu s pjevusenjem dok drknem za laku noc. Pa onda pjevusim dok brojim ovce koje preskacu ogradu, a ovce sinhronizovano pjevuse sa mnom.

Spopadne covjeka pjesma i cijeli dan je se ne moze otarasiti. I super je kad znam cijeli tekst, pa barem pjevusim. Najgore mi je kad me okupira pjesma kojoj znam samo refren, pa cijeli dan ponavljam ili refren ili na na na na na nan an.. Uhh. To je tek smor.

I tako. Probudih se jutros, nakon komprimiranog sna od nedovoljna cetiri sata i prvo cega se sjetih je pjesma sa zadnjeg kupljenog CD-a, na srecu ili nesrecu iz opusa "njemacki punk". Znam kako je meni njemacka muzika zvucala dok jos nisam koristio njemacki u svakodnevnoj komunikaciji. Uffff.

Ali vremenom, covjek upozna kulturu, zakulisne price, pa muzika odjednom dobije na smislu. I koliko god da je teska, zavoli se na neki specifican nacin. Tako se ja i njemacki punk sprijateljsmo od pocetka.

I za kraj, pjesma koja me smara cijelo jutro i najvjerovatnije ostatak dana:

Die Ärzte (Ljekari) - Arschloch (Supak)

Aaaaaaaaaahaha

Du bist wirklich saudumm, darum gehts dir gut
Hass ist deine Atithyle, ständig kocht dein Blut
alles muss man dir erklären, weil du wirklich gar nichts weißt
höchstwahrscheinlich nicht einmal was Atithyle heißt

Deine Gewalt ist nur ein stummer Schrei nach Liebe
deine Springerstiefel sehnen sich nach Zärtlichkeit
du hast nie gelernt dich zu atikolieren
und deine Eltern hatten niemals für dich zeit
Ohoho
Arschloch!

warum hast du Angst vorm streicheln
was soll all der Terz
unterm Lorbeerkranz mit Eicheln, weiß ich schlägt dein Herz
und Romantik ist für dich nicht bloß graue Teorie
zwischen Störkraft und den Onkelz steht ne Kuschelrock Lp

Weil du Probleme hast die keinen interessieren
Weil du Schiss vorm Schmussen hast bist du ein Vaschisst
Du musst deinen Selbst das nicht auf andere polizieren
damit keiner merkt was für ein lieber Kerl du bist

Ohoho

Deine Gewalt ist nur ein stummer Schrei nach Liebe
deine Springerstiefel sehnen sich nach Zärtlichkeit
du hast nie gelernt dich artig zu kolieren
und deine Freundin die hat niemals für dich Zeit
Ohoho
Arschloch
Arschloch
Arschloch

27.01.2005.

Histerija

Moj privatni projekat se blizi kraju, a kako je deadline blizi, tako je asistentica menadzera firme za koju radim sve histericnija. I pravo mi pravi frku gdje je ne bi trebalo biti. Ne znam je li fer, ali kako sam u dobrim odnosima s njenim sefom, on mi sinoc, nakon naseg visesatnog sastanka, gdje je asistentica pricala u krug i na kraju nista konkretno ne rece, samo mi dragocjeno vrijeme oduzela, elem, on mi se kao izvinu zbog frke, ali je ona takva, sklona histerisanju i da to jednostavno ignoriram i da radim ono za sto sam dobro placen - da programiram.

Jucer sam bio sudionik jedne diskusije na temu jednakopravnost (s)polova pa se pitam kako bi se neki asistent ponio u ovako jednoj situaciji. Deadline se blizi, par stvari nisu gotove, ali izgledaju dobro i sve upucuje na uspjesno skoncavanje projekta, samo eto, trebace zrtvovati jos jedan vikend u nizu i to je to. Nit prvi nit zadnji.

Da li bi me asistent zvao svakih 10 minuta da me pita zasto nema ove slike na serveru ili one druge?? Da li bi mi plakao na telefon zato sto sam ja tako hladan i sto me boli kurac hoce li projekat uspjeti ili nece (a ne boli me kurac, jer ne bude li projekat na vrijeme gotov, ja necu dobiti ni cvoke, a to nije dobro)??

Vjerovatno ne bi. Ali bi mi na neki drugi nacin znao zaprijetiti. Pa bi se ja i protiv toga bunio. Dakle asistentica na svoj nacin stavlja do znanja da se termin blizi kraju, a asistent na svoj. Stvar je ukusa kome se sta vise svidja. Ne bi imao nista protiv da me asistentica nazove i kaze slusaj supku jedan, ima da zavrsis to, to i to do sutra i prekine vezu.

Ali kad me nazove i histerise mi deset minuta, ja na to nemam sta reci. Sve sto joj kazem je da se smiri i da ce sve biti ok. Krenem li i ja histerisati, tek onda smo otisli do djavola.

26.01.2005.

Anal-fabetizam

"..Dio predmeta koji su namjeravali ukrasti pronađen je u kancelariji u kojoj su razvalili prozor. Prema prvim procjenama, ukradeno je 13 procesora računara. .."

Citam renomirani dnevni list, jos nezavisni uz to, i onda u tom pismenom clanku totalna savremeno-tehnoloska nepismenost. Cuj ukradeno 13 procesora (rijec je o racunarima iz nekog brdskog ministarstva tuzlanskog kantona)!! Pa to onda nije velika steta, a nisu morali dovesti ni kombi kojim bi to sve prevezli, jer 13 procesora stane u dzep u kojem jos ima kutija cigareta, dva kondoma i upaljac marke "Billa".

Jos ako su uz to AMD procesori, koji su po prirodi jeftiniji od konkurentskih Intelovih, a pretpostavimo da to nisu najnoviji proizvodi (neka se radi o AMD Athlon ili Duron oko 800MHz, koji po komadu kosta trenutno 20-30 KM), steta i nije tako velika kako se prica.

Samo sto je ovdje rijec o necijoj nepismenosti, pa ce ipak biti da su lopovi odnijeli "kutiju" od racunara, a nisu raspakovali kuciste, pa skinuli hladnjak, pa samo izvadili procesor. Trebalo bi im puno vise vremena za to.

Igrom slucaja, brat mi, izmedju ostalog trguje racunarskom opremom, pa sam cesto u situaciji da cujem kad neki komsija koji dodje na neke uskrse ili bozice iz inostranstva, naleti kod nas u radnju da poruci dijetu novi "procesor", jer mu je onaj stari nedovoljno dobar da bi vrtio netom nabavljene NAJNOVIJE naslove kupljene na zimskoj ili ljetnoj rasprodaji u tom istom inostranstvu (sta zna dijete sta je rasprodaja i odstojale igrice). Tom komsiji, koji je da bi nasao posao, otisao nekih 1000 km od kuce, nije ni zamjeriti na takvoj konfljuterskoj nepismenosti.

A novinar koji je napisao ovaj izvjestaj, valjda je imao prilike sjesti za racunar pa ga otipkati. Nadam se da je imao, jer ako tipka na mehanickoj stampacoj masini, onda mu nije ni zamjerit sto za racunar kaze procesor. Svakodnevno, u novinama, na tv, na radiju, u komsijskim pricama, cujem ovakve, da ne kazem, provale, ali neki bi zbog svog polozaja i uticaja na mase valjda trebali biti svjesni svoje odgovornosti. Ako su vec ko zna kakvim kanalima zauzeli to neko atraktivno radno mjesto, neka se barem potrude da zlobnicima zacepe usta.

Jer kad g-din/-dja novinar napise "procesor" misleci na onu kutiju koja stoji pored konfljutera (jer konfljuter = monitor), onda je zlobnicima postavio loptu na bijelu tacku, a zlobnici su neumoljivo precizni izvodjaci najstrozije kazne. Pamet u glavu, a "PC za neznalice" u ruke.

24.01.2005.

On the road again


Kuc, kuc.. Guten morgen.. Mi iz firme Chello, dosli da Vam instaliramo internet.. A iz Bosne ste je l'? Vidi se po prezimenu. Mozemo onda i na bosanski. Moze..

Odakle SI (kad smo presli na bosanski, presli smo i na ti, valjda na vi nema u bosanskom, ali meni i ne smeta, cak stavise, udobnije je nekako da mi se neki simpaticni covo, prvi put kad me vidi, obraca kao da smo dugi niz godina cuvali zajednicko stado od vukova i ostalih parazita negdje na obroncima Konjuha ili mozda Majevice, ali najvaznije na nasem kantonu).

Iz Srebrenika sam. A je l'?!? Ja sam iz Lukavca. A vidi se po naglasku da si iz komsiluka. Ma ja. Niko ne prica tako kao mi. Ne prica. Nego, majstore, jesi ti za jednu baklavu. Bajramsku. Sinoc dosla od kuce. Uuuuu. Domaca. Jesam. Mada mi je rano, al' posto je domaca, moze.

Vad.. Vad.. Izvadim dvije baklave i jednu ruzicu. Ne dolazi mi svaki dan zemljak instalater. On i njegov pomocnik (Poljak), proturise kablove od nekog multipleksera s drugog sprata, do u podrum, a iz podruma je vec bilo protureno kablo u moju bajtu.

Majstore, hoce li jos dugo trajat'? Moram na pos'o. Frisak sam, pa ce me istjerati ako se ne pojavim za dva sata. Ma evo gotovo je. Samo da zovem naseg tehnicara da donese modem.

..Proslo tri minuta. Dosao tehnicar. Simon. Slovenac. Simon hoces baklavu. Bajramska. Nije k'o one preslatke turske. Ova je najbolja, bosanska, moj zemo i mene ponudio, al' ne mogu ja ovo sve pojesti, rano mi. Ma necu baklavu, ne mogu. Hallo, Zentrale, bitte Adresse freigeben. Tut.. Tut..

ipconfig: dynamicly assigned IP address..

ping www.blogger.ba
Reply from 80.165.72.xx Bytes=32 Time=96ms TTL=47

Well, I'm on the road again. Uz pomoc baklave, of skroz. Da ne pominjemo kako za vecinu administrativno-tehnicko-domacinskih servisnih usluga poznavanje njemackog odavno vec nije obavezno.

20.01.2005.

Happy Bayram Mega Mubarek House Party Olsun

Veceras ce u vecini gradova bh veceg entiteta (Sarajevo, Tuzla, za Zenicu ne znam, itd.) na vise stotina mjesta biti organizovane Bayram Urban Party - Mega Tera Kilo. Veceras ce se svi oni koji se uglavnom busaju u prsa vristeci na sav glas - ja sam vjernik, ti nisi nikakav musliman - ozdriblati svim mogucim alkoholnim pijacama. Veceras ce, kako vecina njih kaze, biti ludilo.

Kako rece jedan kolega bloger, ne bih da se petljam, ali sta je od svega toga tradicija?? Kako se to slavi bajram tradicionalno? Uz hektolitre pive i rafale iz sveg moguceg raspolozivog pjesackog naoruzanja pazljivo skrivanog u bascama iza kuce bas za ovu priliku?! A izmedju toga jedan bajram namaz i eventualno jedna dzuma ako mahmurluk dozvoli?!

Ne bih da se petljam, ali se vala sjecam nekih drugih bajramskih proslava. Lijepo obuceni ali ne obavezno ugotivljeni kao nijedan dan prije u godini, idemo kod djeda i nene rahmetli. Pa koljemo kurban. Pa sjedimo cijeli dan i cijelu noc. U medjuvremenu nas mladje posalju da po selu izdijelimo kurbane. To mi je jedan od srdacnijih dijelova. Kabulusum. Halalusum. I cijelom selu tako cestitas praznik. A nekome komadom mesa iskazes i posebnu naklonost.

Sakupi se cijela famAlija. Jedu se maksuz za taj dan napravljeni kolaci, ali i slani peksimeti (sarma, sogan dolma, baklava, mjesavina mesa od kurbana, pite kojekakve, baklava, prsulja, jagle, rekoh li vec baklava, hurmasice, itd.), pa se ispijaju stotine litara kahve uz peceni secer.

Sljedeci dan nama dolazi malo dalja familija (rodica s njenim muzicem puzicem, rodjak sa svojom kolonijom, rodjakova rodica udata za naseg rodjaka, pa razvedena, itd.). Pa onda sljedeci dan komsiluk. A negdje izmedju se uguraju kucni prijatelji drugih vjeroispovijesti kojima mi idemo na Bozic i na Uskrs.

Takva je kod nas bila i ostala tradicija. Mozda zato sto je rahmetli djed bio hadzija pa je valjda znao kako se TRADICIONALNO slavi taj nas najveci praznik. Nema house mega bayram party, nema pive, nema pucanja, osim prvo jutro kad topce ispred dzamije gruhne jednoC..

U tom smislu:
Bajrambarecula ili za nasu ligu mladih lingvista Bajram mubarek olsun.

19.01.2005.

Templates

Juce sam bio pravo zatecen kad mi na kasi Whoopi Goldberg zatrazi tri eura i cetrdeset osam centi. Kontam, utanjila je i ona, nesto je starost pojela i pitam se sto joj je potrebno nakon Oskara da se blamira na kasi prosjecnog beckog granapa i s takvom pricom u glavi krenem kuci da doruckujem i umalo se sudarim sa Robertom de Nirom koji je zgrtao snijeg ispred moje zgrade. Dje s' ba Roberto, kad si se doselio u ovaj moj komsiluk. Potapsam ga po ramenu i nastavim svojim putem.

Nesto kasnije, dok sam se u struji razbijesnjelih, od sna nabubrenih Beclija gurao na ulasku u voz, ostra stikla mi skoro presjece nogu, okrenem se da opsujem kad ljupka Kyle Minogue, sva se zagubila u guzvi i eto, kao slucajno stala meni na nogu. Znam, mozda nije trebalo, ali Bosnjo je uvijek Bosnjo i sjeti se ja njene blize i one malo dalje familije. Stikla ostra, nisam ja kriv.

U vrijeme rucka, dok sam u redu cekao na svoj trokutic pizze, navalio neki tip, kako to nas narod slikovito kaze, k'o mutav na telefon. I gura se on tako, i gura, i ja taman da ga uhvatim za rame, da ga vratim nazad na kraj reda, kad se ovaj okrenu prema meni. Pih. Pa i Clint Eastwood jede pizze. Vjerovali ili ne. I to uzeo je onu najmasniju, salami pizzu, ne hajuci za visoki kolesterol koji ga muci u zadnje vrijeme.

Da li uzviseni Stvoritelj raspolaze sa ogranicenim brojem mustri (templates) ljudskih tijela ili je pojava prirodni fenomen kojeg ce naucnici, posebno geneticari znati objasniti pominjuci nebrojeno puno skracenica. Govori mi tako frendica, doktorska titula, geneticarka, na nekom poslovnom kineskom kako i zasto se sve to desava i ponavlja. Ja blejim kao tele i nista ne razumijem. Ali se zato radujem putu kuci i facama koje cu sresti usput. Eric Claptona koji se gura na prvo sjediste u autobusu. Zidana kako se svadja sa zenom objasnjavajuci da mu treba jos pola sata do kuce, a pod rukom ruka neke druge drage. Alanis Morisette koja radi na trafici gdje kupujem novine. I reinkarnaciju Zuke Dzumhura na salteru u banci.

17.01.2005.

function estimateDreamLength(dream, mobilephone, bed, self)

Po drugi put u karijeri mi je uspjelo da priblizno ocijenim duzinu sna u ovozemaljskom vremenu. Prvi put se, kao i jutros, desilo sasvi slucajno:

Na granici izmedju jave i sna sam registrovao kako sam dobio sms. Mobac mi je visio iznad glave, pa ga je bilo tesko ne cuti. I opet sam se vratio u svijet snova. I onda sam sanjao svasta nesto, sa vremenske distance, vise se i ne sjecam. Probudio sam se, pogledao na sat i vidim, prije 5 minuta sam dobio sms koji sam cuo. Znaci, san je trajao najvise 5 minuta. A malo je reci da se cijeli film mogao snimiti po tom snu.

Isto mi se desilo jutros. Lose sam spavao. Okretao se, kao na raznju i nikako da sastavim postenih par sati potrebnih za regeneraciju (ovdje se uvijek sjetim SevenOfNine i njene regeneracije u alkovenu, kad bi mi ljudi mogli tako uraditi, ufff).

Usljed losih snova, probudio sam se nekad oko 7:50. Skontao da imam jos deset minuta, okrenuo se na drugu stranu i izmoren teskom noci, opet zaspao. Probudio me Edo Maajka i njegovo isprzeno srce od ljubavi njegove. U 8:00. Znaci, brat bratu, ovaj put sam sanjao maksimalno 10 minuta. Oduzmemo li vrijeme potrebno da se nakon budjenja izgubim u zemlji snova, opet se sve to svede na onih prvobitnik odokativnih 5 minuta..

A u medjuvremenu sam sanjao rat. Opet. Taman pomislim kako to vise nikad necu sanjati i opet..

14.01.2005.

Perfektna masin(erij)a



Svabo je to. Iako je mojim trenutnim sugradjanima najveca uvreda kad ih se svrsta u isti kos sa nijemcima. Ali ipak, bosva je to. Napravio sam sebi neki raspored jutarnjih aktivnosti, kako bi se sto prije ustelio u zivotu radnika bez mire banjac. Ustajanje u 8:00 uz Prziii od Ede Maajke.

Oprezno cetkanje zuberice, a sve u nadi da se proteza nece razvaliti.. Umivanje. Lijevim kaziprstom presijecem hladni mlaz vode, pa iskopam krmelj u lijevom kraju desnog oka, zatim desnim kaziprstom presijecem jos hladniji mlaz, jer je sad voda otekla iz cijevi, pa iscupam krmelj u desnom kraju lijevog oka. Pis. Dug. Kvalitetan. Mora da je od silnih sokica od prosle noci i svaki put sebi obecam da necu toliko piti pred spavanje.

Dorucak. Uglavnom caj i neki sendvicak ili namazan hljeb. U medjuvremenu sam se nekako i obukao, za vrijeme dok se kesica caja kiseli u solji vode friske vode, a sve zajedno vrti na prljavom tanjiru u mikrovalnoj pecnici. I svaki put sebi kazem, kad se vratim s posla opracu tanjir.

I onda ide ona opoziciona, vrijeme je da se krene. Provjerim jos jednom standardnim algoritmom (kljucevi, telefon, jakna, rukavice, sal, naocare, krpica za naocare, papirne maramice, novcanik) jesam li pokupio sve sto mi treba i trk na posao.

Sad pocinje onaj interesantni dio zasto je svabo svabo. U biti, do posla mi treba nekih dvadesetak minuta normalnog hoda, ali kad sam vec tako rano ustao, zasto da gubim dragocjene minute, pa se na posao obicno prebacim vozom. Najprije jedna stanica metroom, pa onda jedna stanica vozom, i tu smo. I tako svako jutro. Ali najcudnije u svemu je da se moj raspored taman uklopi tako, da uvijek stignem na regionalni voz, koji uvijek kasni.

Po voznom redu, taj R4028 bi trebao da dodje na moju stanicu u 8:26. Ali on uvijek kasni 12 minuta, pa dodje u 8:38. Evo pet dana se svaki dan vozim tim istim vozom i pet dana taj isti voz kasni 12 minuta. I tu opet kazem, svabo je to. I u svom kasnjenju, zbog kojeg bi vrli Japanac neki, zvacemo ga Hitrohito, vec davno prosuo sopstevnu utrobu, svabo gleda da ostane precizan. Pa kasni svaki dan 12 minuta. Mogu misliti kako nagari lokomotivu kroz austrijsku stepu, da bi stigao na zakasnjeno vrijeme, i da bi nama koji racunamo na njegovu preciznost, jos jednom pokazao kako je precizan. Ne pitaj nista, svabo je to.

P.S. jednom sam procitao clanak, u vrijeme kad je H. Salihamidzic presao u Bajern. Bilo je rijeci o perfektnoj masini. Perfektna masina je kad je svabo konstruise, a Bosanac nauci da rukuje istom. Mozda bi neki Ljubinko A. iz Gornjih Hrgova na tromedji izmedju Brckog D.C., Gradacca i Srebrenika uspio stici i sa samo 4 minuta zakasnjenja, ili cak na vrijeme, ali Ljubinko nikad nece dobiti priliku da nagari kroz austrijsku stepu. Ljubinko je veteran na liniji Tuzla - Brcko D.C., a nekad i obratno, ukoliko se ne ubije totalno domacom prepecenicom.

13.01.2005.

2000

Nije kao Orvelova 1984, ali je blizu. Ali ne, necu palamuditi (gdje je onaj forumas koga interesuju nove bosanske rijeci, mislim da je rijec palamuditi idealna za njegovu zbirku) o godinama i sta nam donose, nego me zbog mog obecanja interesuje, ko je bio 2000-ti sretni dobitnik?

Jos davno, u doba gerila xafsinga sam obecao sprziti soundtracks sjebanog dana 2000-tom posjetiocu, pa bi sad rado da ispunim obecanje. U slucaju da se niko ne javi (sa odgovarajucim dokazima), pomjericemo akciju i na 3000-tog posjetioca i nadati se da ce CD zavrsiti u rukama zakonskog vlasnika.

Do tada, citajte, pisite, komentarisite.

12.01.2005.

Lunch time

Osim par poslica nako privatno, nikad nisam radio u ili za neku domacu firmu u Bosni. Zato ne znam kako je to kod nas obicaj, ali znam da je mati dok smo bili djeca, vazda dolazila na pauzu za dorucak kuci, kako bi jela zajedno sa nama. Kad ne bi dosla, to bi znacilo da su na poslu nesto jeli, tj. kupili ili pite ili cevape, a i da je nama ostavila love za nesto slicno. Tata je ionako rijetko jeo vani, a i kad bi jeo, otisao bi u cevabdzinicu i pojeo neko gotovo jelo.

Ovdje sam radio u par firmi i bilo je svakakvih obicaja. Od zajednickog odlaska na rucak, do porucivanja pizze, kebaba, pa cak i porucivanja bureka, sirnice i krompiruse (naravno, na moj nagovor) iz najbolje pitare u austrijskoj prijestolnici.

U novoj firmi sam tek tri dana i nisam vidio bas sve obicaje, ali je evidentno da ljudi kuhaju. Jednostavno se postave za sporet i kuhaju. Grah, gulas, corba s gljivama, lazanje.. Svasta sam vec vidio za tri dana. Ja sam se malo zadeverao. Omiljena mi jela je malo komplikovano napraviti, a i trebace mi dodatnog prostora na mom novom radnom mestu.

Trazicu sutra dodatni stol, od kuce donijeti alat (oklagije i ostale accessories) i prezentirati zadnju tehniku razvijanja jufki na radnom mjestu. U slucaju da bude zainteresiranih, mozda se da organizirati i neki crash kurs za pocetnike.

Uh, sad sam ogladnio. Mislim da cu trknuti do turkisa na omiljeni kebab. U slast vam bilo.

11.01.2005.

Seki



Tradicionalno, svaka individua u mojoj mahali pored ličnog imena nosi i nadimak koji je jača identifikacija od lične karte. Ponekad govori više o osobi koja ga nosi, ponekad je samo skraćeno ime, ali je obavezno da svako ima i nadimak. Nadimak nije zaobišao ni Selima H. samo je on, valjda zbog svojih obračunskih vrlina, imao sreće i bio i ostao Seki.

Seki je uvijek raspoložen. Nađe li se još i špricera pri ruci, onda je skroz raspoložen. Profesionalno se nije bavio ničim, ali je majstor za sve što pogoni struja. Od igle do lokomotive. A u vrijeme kad bi mu njegov, kućanskim i ostalim aparatima zatrpani podrum postao preveliki teret, spustio bi se do čaršije i uglavnom se bavio svojim profesionalnim hobijem, muzikom. U biti, Milić Vukašinović je globalna verzija našeg lokalnog Sekija. Generacijski su tu negdje. Oba često znaju sjesti za bubnjeve, a još češće u alkoholiziranom stanju pričati o dogodovštinama iz svog bogatog, doživljenog repertoara.

Ne znam za Miću, ali Seki se nikad nije bavio nekim borilačkim sportovima. A oduvijek je bio na glasu kao jako sposoban u diskusijama, kad se razlika u mišljenjima jedino može riješiti fizičkim putem. Vjerovatno neka urođena sposobnost i borbena inteligencija.

Jednom prilikom, posjetivši seoski vašar susjedne mahale u vrijeme kojeg bi naša čaršija bila totalno prazna i nezanimljiva, Seki se obreo u kafani koja baš i nije bila na gostoljubivom glasu. Barem ne što se mojih sugrađana tiče. Mahom su svi za koje se znalo da su iz moje mahale tu vučiju jazbinu napuštali kroz prozor, nekad svjesno, a nekad u horizontalnom stavu. Seki je kao i uvijek otišao sam. Ušetao je kao u kaubojskim filmovima. U pozadini je svirao pa stao Nervozni Poštar. Svi su ga pogledali, a on se hladno uputio za šank i naručio gemišt. Konobar ga je blijedo gledao, a Seki mu objasnio da je to obični špricer, samo on tako voli da zajebava. Zbunjeni konobar se našao uvrijeđen, otišao do vrata okrenuo ključ u bravi i pobjedonosno ga upitao: Šta ćeš sad?! Seki je hladno odšetao do vrata, napenalio se pored konobara, okrenuo ključ još jednom, spakovao ga u prednji džep košulje i odgovorio: Vidićemo. Seki je to veče jedini na vrata izašao iz kafane.

Prepoznatljiv je po svom otegnutom, skoro škrtom načinu izgovaranja riječi, pa sve njegove priče drugačije zvone kad ih on prepričava. Jednom nam je pričao o tuči koja je izbila za dan naše komune. Bio je koncert lokalnog rok benda s kojim je Seki ponekad nastupao, a ponekad im je bio samo ton majstor. U to vrijeme intenzivno se družio sa jednim malcem koji je izdao svoju prvu knjigu pjesama, pa ga je on od milja zvao Pjesnik, i Pjesnikovim drugom koji je danima mogao trubiti o tome zašto je somun somun, a hljeb hljeb, pa ga je Seki jednostavno prozvao Filozof.

I tako.. U sred solaže – priča Seki – dođe Pjesnik.. Kaže.. Udaraju Filozofa.. Kad ja tam'.. Ono stvarno.. Nepoznata neka.. Djeca.. Pet, šest njih.. A bio je jedan.. Inače.. kad čo'j'ka jednom ošinem.. Više ne ustaje.. A njega sam mor'o dva put.. Žilav neki..

Tako počinju i završavaju Sekijeve priče. Svoje sposobnosti na polju elektrike i elektronike teško je unovčavao zbog svog letargičnog i usporenog pristupa. Međutim, u situacijama kad ni Rade Končar više ne bi pomogao, Seki je pronalazio rješenje, pa je zbog toga bio cijenjen i opraštalo mu se višemjesečno čekanje na popravak. Jednom prilikom ga je lokalna televizija angažovala na popravljanju predajnika. Visoki napon, velika snaga, sve su to bili izazovi. Seki se dao na popravak, a situaciju je zagorčavala nestašica struje. Svako malo bi došla i opet nestala, ne davajući prostora za bilo kakve kvalitetnije testove. U jednom trenutku, kad se već bio zanio oko nekih visokonaponskih džidža, struja je iznenada došla, a Seki to nije primijetio. Dirnuo je tamo gdje ne treba i u trenutku je bio lakši za pedesetak kilograma preletivši studio. Udario je glavom o teški metalni ormar i na trenutak izgubio svijest. Kad su svi pomislili da je naša mahala ostala osiromašena za još jednog velikana, Seki se probudio i tada izrekao misao koja je na najbolji način obilježila elektro-situaciju u ratom zahvaćenoj Bosni i Hercegovini: Haj'i što je nema.. Al' nekvalitetna.. I kad dođe, ne mere ubit'.

Svoju bezgraničnu ljubav prema kvalitetnoj muzici i još kvalitetnijem zvuku ispoljio je još sredinom sedamdesetih nabavivši u to vrijeme perjanicu muzičkog užitka, studio zbog kojeg bi se većina današnjih radio stanica u okolini a i šire postidila. Nikad nije rekao koliko i kako je platio za tu silu. Nagađalo se da je unovčio cijeli ženin miraz, kako bi to posljednje čudo tehnike otplatio. A zvuk je fakat bio nenadmašiv. Maksuz bi se išlo kod Sekija da se presluša netom nabavljena ploča ili kaseta. U slučaju da se i Sekiju svidi, on bi onaj veliki krug okrenuo udesno, izvukavši maksimum iz svojih izvora zadovoljstva, ali i iz električnih instalacija roditeljskog doma. Poslije dvije-tri pjesme sišla bi njegova mati i uznemirenim tonom vikala neka smanji muziku, jer joj evo deset minuta kahva ne mere provrit'..

Rijetko ga viđam u zadnje vrijeme, ali mu se uvijek obradujem. Kako se rock bAnd s kojim je radio i uživao prebacio na plodonosne turbo-folk beatove, Seki je rijetko prisutan u javnim događajima naše mahale. A kako je postao i djed, rijetko se fizički obračunava. Valjda je svima konačno postalo jasno da je najjači.

10.01.2005.

Dzasmine, dira me Hakala

..Novo radno mesto.. Web programer.. Sve ima.. Saso mange.. Lijep pogled.. Tu ne moze glava da te zaboli.. Sve je suncano.. Ima televizija.. Ima stereo.. Ima kolege i koleginice.. Saso mange..

07.01.2005.

Religija na Aquaplenumu



Stanovnici vodenog planeta su vjerovali u više božanstava, ovo se našem Stvoritelju nikako neće svidjeti, pa Vas molim za oprez u objavljivanju činjenica oko ove tačke. U alfa dijelu Platea EAA šarolikost je nepojmljiva za naše prilike. Na vrlo malom prostoru ponekad se susreću i do četiri različite religije. Pretpostavljamo da su hramovi pravljeni za sve pripadnike religije, kako bi u zajedničkim molitvama mogli učestvovati svi zajedno. U gornjem dijelu alfa kvadranta Platea EAA, u zajednici koju smo identificirali kao „London“ i koja je bila stalno mjesto boravka za oko petnaest miliona Aquaplenumera, nabrojali smo više stotina religija, od kojih su najveće bile: „Chelsea“, „Arsenal“, „Tottenham“ i „Fullham“.

Svaki od hramova ove četiri religije primao je između pedeset i šezdeset hiljada vjernika. Sastojao se od dva velika dijela, jedan centralni dio na kome su paradirali sveštenici i vanjski dio – zvaćemo ga školjka, mahom izgrađen od nama nepoznate materije, nalik praelementu steonu od kojeg je sastavljen presvijetli naš Naidoo planet. Aquaplenumeri su vjerovatno poznavali način kako da vještački stvore steon pri tom ga oblikovavši po želji. Kod jačih religija steonska školjka je presvučena jestivim organskim supstancama, sličnim našim listovima salate.

Po zaostavštinama koje smo pronašli, vjerski ritual se obavljao zadnjim ili predzadnjim danom ciklusa brojenja izlazaka centralne zvijezde Aquaplenumovog sistema. Ostale dane molili bi se samo sveštenici u praznom hramu, dok su vjernici pribavljali religijske rekvizite.

Vjerski ritual je bio način da se susretnu pripadnici druge religije. Tako su sveštenici domaćini, sveštenicima gostima pokušavali pokazati kako je njihova religija zasnovana na dogmi....

05.01.2005.

Tužan sam



Poručio ja neki internetski paket, kablovski i sav sretan čekam evo dvije hefte da mi to ljubazni radnici chello mreže spoje i da od kuće surfam mirisnim livadama interneta. Došao čiko jutros. Danas, u stvari, kompetentan, spreman i spretan. Obrni, okreni, ali repa se iščupati ne da, pa ćemo da čekamo djeda.

U svakom slučaju, moram čekati još dvije hefte dok dođu stručnjaci spretniji i sposobniji od ovog sposobnog i spretnog čikice od danas, pa će lagano da izbuše betonske ploče, zidove, podrume i da naprave haos, a samo da bi ja mogao da surfam mirisnim livadama interneta.

Samo da to opet ne potraje predugo..

04.01.2005.

Gerda

Za Gerdu niko pouzdano ne zna kada se uselila u Fabriku. Zlobnici, po stažu ravnopravni Gerdi su je u danima nadahnuća zezali kako je radila i na samoj izgradnji Fabrike, miješajući onomad beton za neuništive temelje. Gerda je nekako sumnjivo mijenjala temu kad bi je ovako zezali, tako da niko od nas „mlađih“ nije znao je li ovo samo zajedljivost odbijenih mužjaka nakrnjenog ponosa ili je Gerda prije studija metafizike i proročanstva zbilja bila konkurencija mojim sunarodnjacima u tuđoj zemlji. Jedno je sigurno, Gerda je u Fabriku došla davno prije mene.

U to vrijeme Fabrika je imala skoro nedostižne kriterije kod prijema. Kako je po svaku cijenu željela biti dio svega, Gerda je ispunila prvi kriterij – rijetki studij stipendiran od neke strane nevladine organizacije. Dugo je prebirala po biltenima domaćih univerziteta kako bi našla nešto što joj odgovara. Skoro se bila odlučila za studij politike, smjer višepartijski sistem u Titovoj Jugoslaviji, ali kako nije bila u stanju naći bilo koji en-dži-o, koji bi to stipendirao, odlučila se prihvatiti ponudu Merlin Instituta iz Birmingema i upisati studij metafizike i proročanstva – odsjek kugla, grah i karte.

Rođena u Braunauu, nekadašnjem firerovom komšiluku, a direktno na granici između tadašnje SR Njemačke i treće Republike Austrije, ispunjavala je i drugi kriterij – nerazjašnjenu zemlju porijekla. Upravitelji Fabrike su ovaj kriterij uveli kako bi održali šarolikost populacije, koja bi opet dugoročno gledano proširivala vidike svih stanara i u svakom pogledu.

Seksualna opredijeljenost je bila treći kriterij i najmanji problem za Gerdu. Posesivna, zaljubljiva, nevjerovatno ljubomorna, ponekad hetero, ponekad homo, a najčešće nimfomanka. Ovako širokim spektrom seksualnih sklonosti mogla se tri puta useliti u Fabriku, a da to nikome ne zasmeta. Miješanje betona je bila i ostala zagonetka, ali miješanje karlično-sjedajnim aparatom bila je svakodnevna Gerdina aktivnost. Gerda je bila neka vrsta filtera za heteroseksualne muškarce, biseksualne i homoseksualne cure. Neoficijelno je bila četvrti kriterij u vrijeme dok su ona prva tri još postojala.

Mene je potrošila zabunom. Neko joj je rekao kako se u naš dom uselio neki zgodni Šveđanin. Gerda nije htjela da se petlja sa ljudima koji bi duže vremena ostali u Fabrici. Istog dana kada i Sven, koji je zbilja bio Šved i koji je u okviru EU programa „Orgasmus“ došao na pola godine u Fabriku, uselio sam se i ja. I to na Gerdin sprat. Mlad. Frišak. Željan poznanstava. Čudnog naglaska i, za prilike stranca odličnog poznavanja austrijskog hibrida njemačkog jezika. Bio sam pred kraj raspakivanja moje ogromne putne torbe u koju je stao cijeli moj imetak, kad je na moja vrata zakucala i, ne čekajući da je pozovem unutra, u sobu upala zgodna brineta. Predstavila mi se, ne prihvatajući moju ispruženu ruku, nego se naglo približila i cmoknula me u oba obraza, čudeći se mom netipičnom švedskom imenu. Sveukupna situacija me malkice zbunjivala, ali sam žarko želio pričati s nekim, pa se nisam previše uzbuđivao o mogućoj zabuni.

Objašnjavala mi je običaje u Fabrici, o partiju koji u moju čast večeras pravi moj cimer, o tome ko je glavni, kako stvari hodaju ovdje. Htio sam se tuširati, pa je ubrzo, jednako zagonetno kako je i ušla, iščezla iz moje sobe, da bi se pojavila poslije desetak minuta, direktno ispred mene golog u tuš kabini. Seksi bajka kakva se još samo u bezidejnim pornićima sresti može. U stvari, politički ispravno rečeno, više basna, jer je faktor iznenađenja skratio cjelokupnu radnju.

Isto veče je već cijeli sprat znao da se uselio novi lik. Iz Bosne. Ova teritorijalna ispravka je Gerdu izbacila iz takta. Dvoje mojih zemljaka u Fabrici su živjeli godinama i znalo se da mi nismo članovi nikakvih programa razmjene, niti bilo čega. Nije došla na zabavu u moje ime. Vremenom je skontala kako nema razloga da se na mene ljuti, pa smo u ostatku našeg zajedničkog fabričkog bivstvovanja poprilično dobro sarađivali, sklanjajući se jedno drugom s puta, kad god je to bilo moguće.

Bila je poprilično komplikovana osoba. Svi su znali da je nimfomanka, i kao takva vrlo poželjna među muškom populacijom, ali su je svi uglavnom izbjegavali zbog scena koje je svojim zagondžijama znala napraviti. Bila je jako posesivna, a uz to se još i vrlo lako zaljubljivala. Po plastičnim tanjirima i šoljama se moglo prepoznati ko se u dato vrijeme jebe sa Gerdom. Nijedan nije odnio svo suđe koji bi donio sa sobom, jer bi ga Gerda u napadu bijesa uglavnom razlupala u atomski sitne dijelove. Njen izabranik je morao da se kloni bilo kakvih hodničnih sijela, prijateljske razmjene skripti i zabilješki, ili bilo koje druge aktivnosti sa sustanarkama. Često se znalo desiti da svoje noćne aktivnosti organizuje sa nekim liberalnijim parom. Njih dvoje i Gerda. Takve seanse su obično završavale u velikom haosu i katastrofi. Poslije kraha, on bi danima sjedio u svojoj sobi, jedući plastičnim noževima i viljuškama, a ona bi čekala proljeće i vrijeme kada će joj kosa izrasti na pokazivu dužinu. A Gerda je gurala dalje.

Čisto politički gledano, Gerda je desničar. Totalna konzerva. Djeda su joj strijeljali u nirnberškom procesu, kako je ona tvrdila, neopravdano. To joj je bio dovoljan povod, da se od svoje osamnaeste godine politički aktivira u jednoj ultradesničarskoj partiji. U Fabrici nas je bilo sa svih strana svijeta. Potencijalni naturalizirani Austrijanci i azilanti. Politika je bila uglavnom tabu tema, ali kad bi je načeli, mi stranci smo uglavnom bili svjedoci lokalne svađe između Gerde i većine domaćih. Gerdino političko opredjeljenje je najviše smetalo njenoj mami, ubijeđenoj liberalki. Njoj nije mogla polupati suđe, ali je sopstvenu mater kažnjavala nedolascima kući poslije svake žustrije rasprave.

Gerda je svojim stalnim prisustvom postala zaštitni znak naše studentske zajednice. Njenim iseljenjem, Fabrika je krenula svojim neizbježnim putem u katastrofu. Sve je počelo useljenjem ruskih baletana, koji su krali sve što se miče. Ti nježni, slatki dječaci su jednostavno odnijeli sve što nije bilo vezano lancima. Gerda je nagovijestila svoj odlazak kad joj je iznenada, u sred bijela dana nestala njena proročanska kugla. Organizovali smo potragu po svim sobama, zaključali sve izlaze, ali kugla je jednostavno nestala. U to vrijeme ni sumnjali nismo na Ruse. Kugle nije bilo i Gerda se nekako primirila. Par dana poslije iz kuhinje se čula vriska i galama, pa smo se svi okupili da vidimo čemu tolika frka. Kako se ispostavilo, Gerda je po prvi put bila sa više muškaraca istovremeno. Rusa. Baletana. Jebali su je vezanu. Svaki ponaosob. Možda joj se to i svidjelo, ali sigurno joj se nije svidjela video-kaseta koja se tog dana pojavila na našem spratu i koju su već bili počeli gledati, kad je Gerda došla sa predavanja. Jebala im je i Gorbačova i Jeljcina i perestrojku i balet i votku i baćušku i mamušku i sve redom, čega bi se u histeričnom napadu sjetila. Dograbila je nečiju sataru i uputila se u obračun, u njen lični staljingradski front.

Srećom, Rusa nije bilo. Mi smo je uspjeli nekako umiriti. Još isto veče je otišla kući, da bi poslije par dana došla, pokupila svoje stvari i nekolicini nas ostavila samo svoju e-mail adresu, ne želeći reći ni gdje ide, ni šta, ni kako dalje. Dvije godine, dva mjeseca i 13 dana poslije, firma u čijem je vlasništvu bila Fabrika, proglasila je bankrot i dala nam mjesec dana roka da se preselimo.

S Gerdom sam do prije godinu dana bio u redovnom kontaktu. Sretno udata, majka dvoje malodobne djece, tada mi se javila da sa svojim mužem ide u Meksiko gdje će otvoriti internet-kafanu. Od tada se više nije javila. Ona. Gerda.

03.01.2005.

Privremeno odsutan

Zatrpali su me poslovi. Mašala. Valjda zato nemam vremena da nešto napišem. Ali, otrpaću se ja. Nije me pokupio tsunami.. Srećom.

Sretna nova godina.

A.D.
<< 01/2005 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031

Iz moje bašte

Mirisne livade interneta

U hladu jabuke pročitah
Trenutno na čitanju:

Baba Jaga je snijela jaje - Dubravka Ugrešić


------------------

1.Godišnjica mature - Lamija Begagić

2.Kikinda short 02 - grupa autora

3.Kako sam ušao u Evropu - Damir Karakaš

4.Ruta Tanenbaum - Miljenko Jergović

5.Balkanska rapsodija - Andrej Nikolaidis

6.High Fidelity - Nick Hornby

7.Jel neko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince - Emir Imamović Pirke

8.Trava i korov - Goran Tribuson

9.Zec na mjesecu - Hrvoje Šalković

10.Poglavnikova bakterija - Boris Deužulović


Bez dobrog naslova
Pjesma na čekanju

Kontakt

BROJAC POSJETA
363371

Powered by Blogger.ba