avlija

23.12.2004.

Sretni nadolazeći blagdani

Prljavo Kazalište - Sretan Božić

Sretan Božić gladna djeco
i svi stari,nemoćni,
političari neće doći
darove vam donijeti.

Sretan Božić bez kaputa braćo
i sve bivše ljubavi,
nepravde će i onako
snijeg i tamjan prekriti.

Naše suze nikom ništa ne znače,
zašto da im naše suze
kvare svete blagdane?

Sretan Božić gladna djeco
i svi stari,nemoćni,
političari neće stići,
strašno su zauzeti.

Al Bog je evo tako htio,
pa je svoga sina ovu noć,
poslo da nam svima bude,
da nam bude na pomoć.

Moje suze nikom ništa ne znače,
zašto da im moje suze
kvare svete blagdane?
Kvare ove blagdane...

22.12.2004.

Palabras mas o menos ili rječita šok terapija

Ulla je moja bivša s početka mog dijasporskog života. Cijelih dva sata sam mislio da sam zaljubljen u nju. Srećom, te crne misli me brzo prođoše, i evo me tu gdje sam. Sretan, djelimično uspješan i što je najvažnije pun samopouzdanja. Da sam ostao s Ullom, sve bi to izgledalo jako drugačije.

U zadnje vrijeme mi se desi da srećem ljude koje nisam godinama vidio. Tako i Ullu. Počeli smo sa uobičajenom razmjenom informacija:

- Šta je sa Marina – pitala me pri tome se namiještajući da izgleda uvjerljivo i zainteresovano.

- Šta će biti, šta ja znam. Mislim da je u Londonu našao neki posao i da se tamo skrasio, barem za neko vrijeme. Oženio se Albankom s kojom ima dijete. U Bugarskoj ima ljubavnicu i tako balansira između dvije sreće – odgovorio sam što sam zadnji put čuo o njemu.

- Ooooo, on je meni bio napet jedno vrijeme – govorila je kao i uvijek, o muškarcima kao o konzervama koje u samoposluzi vise na policama i čekaju da ih gladna ruka uzme.

- Ko tebi nije bio napet – dobacio sam cinično.

Naravno, toliko godina poslije, bilo mi je svejedno šta će Ulla reći, ali sam znao da sve ovo na kraju neće ispasti najprijateljskija razmjena informacija. S napetošću sam iščekivao sljedeće pitanje, sljedeću otrovnu strelicu koju bi, hineći neograničeno prijateljstvo ispalila u moje, na takve sapunice oguglano JA.

Rastali smo se u frci i svađi. U biti, ona je ostavila mene. Doduše, cijela veza je bila čista propast od samog početka. Takmičili smo se ko će koga više povrijediti, a da se ne pređu nekakve nevidljive granice, poslije kojih bi svako pomirenje izgledalo još apsurdnije. Opet smo se sjećali nekadašnjih zajedničkih prijatelja i poznanika:
- Kad si zadnji put vidio Džonija – opet je počela da kopa.

- Hm! Skoro smo razmijenili po par mejlova. Džoni se pomirio sa samim sobom i sa činjenicom da se loži na muškarce. Pričao mi je kako se zaljubio u jednog radnog kolegu.

- Ma daj!!!? Lažeš?! Džoni!! Ko bi to rekao – čudila se, vjerovatno povrijeđena na njoj prepoznatljiv način. Vjerovatno se nekad palila na Džonija. Uostalom, na koga se ta nije palila – A njegov prijatelj, kako se ono zvao, hm..

- Misliš Luke? Lukea nisam dugo vidio, ali ga je vidjela Marija i pričala mi je da i on hoda s nekim muškarcem – pokušavao sam da se sjetim te Marijine priče, ali mi je u to vrijeme bilo svejedno što je pričala, pa se nikako nisam mogao sjetiti pojedinosti.

- Luke, nema govora, pa ja sam se kresnula s njim, dvije godine nakon što smo mi prekinuli – argumentovala je neoprezno, davajući mi priliku da je dočekam na penal.

- Ma s kim se ti sve nisi kresnula – podbadao sam je, potpirujući vatru – Srećom, u neko vrijeme sam skontao kakva si, pa ni ja tebi nisam ostajao dužan. Sjećaš se, kad si otišla kući za Božić, ja sam ostao zbog obaveza na fakultetu. Uskoro su se obaveze pretvorile u cjelodnevno ispijanje piva i uživanja u krilu prelijepe Lare. Kako smo se tad dobro pucali – trudio sam se da je barem malkice uvrijedim, kako bi nastavila da sikće. Bilo je interesantno gledati je tako zabezeknutu i ljutu.

Klara je fakat bila odlična, a tada sam prvi put prevario moju nestabilnu i varljivu Ullu i to je na neki način bio kraj, što se mene tiče. A što se nje tiče, mislim da ništa nismo ni počeli. Što nema kraj, nema ni početak. Ja sam joj bio samo usputna stanica na putu do nigdje. Onako, kao kišobran koji se uvijek nađe pri ruci.

- Misliš da si samo ti uspješno ostajao sam – opet je bila u elementu – kad si otišao kući da središ novi pasoš, ostala sam sama među toliko muškaraca. Andreas mi je uvijek nabacivao kako on ne zna šta ja radim s takvim luzerom kao što si ti, i da bi trebala da isprobam pravog muškarca, valjda reklamirajući sebe i ono što je imao među nogama. Seksali smo se cijeli vikend, dok si ti slao smsove o birokratiji u tvojoj macho zemlji.

- Pa kakav je bio Andreas? Jel' se opravdano hvalio? – nije me ni sekunde čudilo to što je pričala, jer Andreasa nisam nikad posebno volio. A ni on mene. Valjda je zbog toga imao silnu želju da se istroši na mojoj curi, koja je meni već u to vrijeme bila draga koliko i prvi snijeg prije tri godine.

- Hm. Možda bi i bio dobar da sav taj seks nije shvatio previše lično. Nekako mi se činilo da se jebe protiv tebe, a ne sa mnom. Stalno me je pitao, jesam li bolji nego onaj tvoj zaostali Balkanac? Hah, maco, reci? Reci, je l' te jebem bolje nego onaj tvoj bosanski macho?

- I šta si mu rekla? – pomalo me interesovalo. Koliko god da je bila laka roba, imala je istančani ukus što se uživanja u seksu tiče. Valjda zbog silnog iskustva. Uvijek sam je percepirao kao jako kompetentnu, barem što se tog osnovnog seksualnog užitka tiče.

- Držala sam ga u neizvjesnosti do posljednje večeri. Prije nego si se ti vratio rekla sam mu da mu je možda i veliki za neki evropski prosjek, ali da bi mu dobro došlo malo vježbe, da nauči baratati s tim, i da se u tome ne može porediti s tobom. Sve sam mu to rekla. Nešto je možda i bilo istina, ali znaš mene, htjela sam biti vladarica.

- Da, znam te – nisam htio upasti u zamku koju mi je postavljala. Nahvalila bi me, nahranila gladnu egoističnu beštiju, i onda bi me potrošila u mom ili njenom stanu. No vej Hoze. Ovaj put ćeš ostati suha, barem što se mene tiče.

- Šta sad radiš? Mogli smo pogledati neki film? – već je pripremala teren.

- Eh.. Ovo mi je pauza za ručak – lagao sam providno, da joj bude jasno kako će ovaj put ostati bez ulova – osim toga, ja sam sretno oženjen već skoro tri godine.

- Stvarno? – izgledala mi je iskreno začuđena – znam li je?

- Ne. Mislim da ne znaš – premotavao sam situacije gdje bi se njih dvije mogle sresti, ali kako su bile totalno različite, ne vjerujem da bi se mogle upoznati tek tako, slučajno.
- Ok. Sretno onda, hani – razočarano je skrenula pogled, još uvijek nenaviknuta da je tek tako neki muškarac odbije.

Izgledala je odlično. Još uvijek. Neki se ljudi vremenom potroše od silnog seksa. A na njoj je sve zvonilo. Očito joj je prijao njen način života.
- Odlično izgledaš – htio sam napraviti gol razliku, poentirati, jer se samo to broji protiv Ulle.

- I ti – uzvratila je – i da, jebeš bolje od Andreasa. Ali kome je to sad važno.

- Meni nije, ali ću ovu tvoju izjavi upisati u moj CV, možda posluži. Vidimo se u paklu.

21.12.2004.

Cimer

Hektičan dan. Cijeli dan. Taj dvadeseti decembar. Nema snijega više. Ni prvog, ni drugog. Suho je i sunčano. Stabilno, kako bi to rekao svima poznati Esad Kirlić ili Muhamed Fazlagić, a u nekim dobrim danima i Čedo Orlović. Baš je bio hektičan taj stabilni dvadeseti decembar. Trčao sam na sve strane svijeta, ne bi li odradio sve što je bilo na rasporedu. Kako se dan bližio kraju, kraj je bio neizvjesniji. Nekako sam na brzinu uspio da odradim zadnje dvije zadaće. I odahnuo sam.

Na putu kući zamalo da se sudarim sa prilikom umotanom od glave do pete u krpe, jakne, pantole, čarape i ostale eksesoris. I taman da se izvinim čovjeku, kad prepoznam u toj zimskoj mumiji mog prvog cimera u Austriji.

Nismo se vidjeli, kako bi to naš narod rekao – kome vrijeme ionako protiče u nedogled a opet nekako sporo, sto godina. Fakat se dugo nismo vidjeli. A uvijek smo se dobro slagali. Kad s nekim dijeliš sobu sa velikodušno procijenjenih dvadeset kvadrata, i to više od četiri godine ili se dobro slažeš ili promijeniš cimera. Nema druge. Mi smo se uvijek razumjeli. Valjda zato što je on Bugar a ja dobri Bošnjanin, pa je u svemu tome neki zajednički endžin samo prilagođen na klimatske oscilacije.

Sjećam se prvog dana, kada smo postali cimeri. Viđao sam ga i prije na fakultetu. Čak mislim da smo imali par zajedničkih prijatelja u to vrijeme, ali nikad nismo pričali. I ulazim ja tako u moju sobu i vidim u jednom ćošku, čovjek sjedi za stolom i očito vježba neke ljute integrale i diferencijale i tako neke stvari u koje se, uslovljeno mojim bijegom od matematike, više ni pod ostalo nisam razumio. Moj krevet, postavljen uspravno, na kant, a na mjestu gdje bi trebao biti moj sto, par gajbi (ako kažem da ih je bilo devet, niko mi neće vjerovati, a bilo ih je devet) raznih vrsta piva. U ponekoj gajbi fali par piva, ali sve su više nego polupune. Cimer sjedi, vježba, ne mrda se, tek pomalo glavom prati ritam iz minijaturnog kasetofona. Ajron Mejdn ga pokušava trznuti iz matematike, a on se zadubio u integrale i uživa u pozadinskoj muzici.

Na prvi pogled je bilo jasno da ćemo se odlično slagati. I tako je i bilo. Postali smo poprilično bliski. U teškim danima bio mi je kao stariji brat na koga se mogu osloniti. Barem u priči. Materijalno smo obojica jedva krpili kraj s krajem. Baš jedva.

I tako se sinoć sudarimo. Dva inžinjera. Skoro sedam godina poslije tog martovskog popodneva kad sam umjesto mog kreveta sjeo na devet gajbi piva. Dvadeseti je bio poprilično hektičan. Ja sam bio umoran. Ali raspoložen da s cimerom izmijenim zadnji apdejt. Da bar znamo otprilike koga šta muči. Zarakijali smo se opasno. Ni sekunde se nismo prisjećali prošlih vremena. Bilo je toliko toga što nas muči u sadašnjosti i skoroj budućnosti. Za prošlost je bilo premalo vremena. Nismo popili devet gajbi, ali smo se kvalitetno oždriblali.

20.12.2004.

Buffer underrun

Krajem avgusta sam se vratio sa moje 4-mjesečne turneje u Vojsci Federacije BiH. Vratio se u svijet iz koga me ta ista Vojska skoro pa kidnapovala. Svijet je ostao isti. Začudo. A ni ja se nisam baš nešto puno promijenio, nit je vojska od mene napravila čovjeka. Ni boljeg, a ni goreg. Jedan refleks je ostao, da nikad ne reagujem previše emotivno i previše lično. I to mi samo dobro dođe, uzmemo li u obzir moju relativno eksplozivnu narav i indoktrinirani ego, kojeg se ionako niko od nas Balkanaca ne može tek tako riješiti. Ali to je već druga priča.

Vratimo se mom svijetu ovdje i meni u njemu. Vratio se. Krajem avgusta, da nađem neki posao. Bez posla nema love. Bez love nema ničeg drugog. A ja sam ionako hronično švorc, pa mi to nije ništa novo. Ali sam odlučio promijeniti stvar. Na bolje. I onda sam se zadao na traženje nečeg prihvatljivog.

Zadnje tri, četiri godine sam radio kao "razvijač internetskih aplikacija". Jes' da to zvuči kao šarafciger, jer je kratak put od razvijača do odvijača, ali sam ja fakat tako okarakterisan u svim internim i eksternim prepiskama, predstavljanima i slično tome. I u tome sam se našao. Stekao neko iskustvo i, malo neskromno rečeno, neko ime. I onda se desila ta priča s VF BiH, ali da se ne vraćam opet na to.

LM, iz početka sam se uglavnom javljao na oglase koji su skroz odgovarali mom profilu i gdje sam mislio da bi se odlično osjećao kao dio svega toga. PHP/MySQL/JavaScript/C#/Java.. To su bile ključne riječi koje bi privlačile pažnju. Poslije neke x-te odbijenice, skužio sam da u stvari nisam u situaciji da biram. Javljao sam se na sve moguće oglase, za prodaju, za software-sku, za hardware-sku administraciju.. Bilo šta, što bi imalo veze sa mojim završenim fakultetom. Ali je svaki put odgovor bio isti, ne bi da ga ponavljam jer na tu rečenicu dobijem osip, proliv, alergiju i štucavicu istovremeno.

Sredinom prošlog mjeseca imao sam sreće i jedna firma, ne bih sad da budem konkretan, jer je to sasvim nevažno, a i meni je bilo skroz nevažno gdje ću početi, samo da radim, rekla je da me želi i eto, da bi oni za mene sredili svu potrebnu dokumentaciju. I sve je to pred samim krajem, cijeli proces, od januara bi trebao početi raditi, i onda me zove menadžer jedne new media firme, za koju sam radio prije dvije, tri godine na osrednje velikom web-projektu, i pita me da li bi imao vremena do sredine februara da radim za njih. Pa me još i zovu sa instituta gdje sam radio diplomski, kao neki drugi institut se interesuje za ono što sam napravio za diplomski i oni bi da to kupe, samo bi ja morao da prilagodim par stvari..

Uffff. Super je odjednom biti tražen. Ali mene strašno nervira ta poremećena ravnoteža svemira. Ako sam očajan, ako tragam za bilo čim, ništa neću naći. Ako mi loše ide, sve stvari koje bi pomogle da se barem malo bolje osjećam, neće krenuti na dobro, ni meni na ruku. Sve će biti još lošije. A kad me krene. E pa onda me skroz krene. I posao. I pored posla. I kladionica. I rakija. Sve me krene. A puno bi bolje bilo rasporediti tu sreću u manje porcije pa cijele godine biti "kul".

LM, da ne duljim, opet sam gore.

16.12.2004.

Drugi


Zakasnio sam. Izmakao mi je cijeli dan a sve gajeći rodbinske kontakte. Ali neka je. Nisam vidio ovog jednog rođaka pravo dugo, pa smo se baš fino zajebavali..

A imao sam priču u glavi. Kad sam izišao vani, jutros, da kupim osnovu za doručak, primijetio sam, a teško bi bilo ne primijetiti, da je pao i drugi snijeg. Nekako čišći, ljepši, mirisniji od onog jučerašnjeg prvog. Ali sva je pažnja, pozitivne i negativne emocije, potrošena na onaj prvi, tako da je ovaj drugi snijeg prošao skoro neprimijetno, iako je zaslužio ako ne bolji, onda barem isti tretman oduševljenja.

Pa me to sjetilo na jednu drugu stvar. Paralelu. Prvi snijeg i prvi seks. I jedno i drugo se čeka s totalnim nestrpljenjem. Jedva da se izdrži to čekanje. I onda dođe taj prvi snijeg/sex i sve bude nekako kul i emotivno i uzbudljivo, ali brzo se izgubi ta čar.

Drugi je nemjerljivo bolji, kvalitetniji, mirisniji, duže traje, ali opet, prvi je taj o kome se priča. To mi nekako dođe velika nepravda, a ne može se ništa promijeniti.

Valjda sam zato i preskočio tu priču i samo u kratkim crtama u meta jeziku, prepričao tu moju zadnju zamisao.

Pa nek vam je sretan drugi snijeg. Barem to..

15.12.2004.

Počni od početka, Sizife

Pao je prvi bečki snijeg ove godine. Po mokrim ulicama gamižu skupi i manje skupi autići. I mi, obični smrtnici. Samo se mi uglavnom držimo trotoara. Pješak je, neuzubilah, bog u saobraćaju, ali šta ja znam šta je moj instruktor vožnje u to vrijeme imao na pameti kad se okoristio ovom uzvišenom izjavom. Bolje je meni da se držim strane. Doduše, ako sam baš baksuz, mogao bi se i neki nestabilni krov neprimijetno zatresti, zavibrirati od silne gradske vreve, pa izdrkati na mene sve ono snijega što se nakupilo po natruhlom crijepu.

Ma nema šansi. Danas sam ustao na desnu nogu. Ni metak mi ništa ne može. Možda. Ali ne bi da isprobavam. Zvali su me iz uzvišene instance. Rekli su mi da napokon mogu početi raditi u njihovoj zemlji. Oni nemaju ništa protiv. Ne sviđa im se moj ugovor za stan, pa traže novi, ali raditi mogu. Skontali su da im manjka akademskih građana, pa su se eto odlučili da im baš ja popravim zabrinjavajući intelektualni prosjek.

I opet ja na početku.

Sjećam se. Zamalo pa deset godina je od tada prošlo. Tog nekog novembra ili je možda već bio decembar, u ratu mjeseci ionako nisu imali imena, bilo je neko kontraofanzivno ljeto i hladna, ukopana zima, sve između je bilo bez provokacija i incidenata. Tog nekog, odlučićemo se za decembar, decembra došli su najbolji jarani. Roditelji. Braća. I tadašnja cura. Promrzli, skakutali smo ispred autobuske stanice i iščekivali bus koji će pregaziti sav moj svijet i odvući me na početak.

Iznosane leviske. HTZ cipele – svjetski modni mega hit u to vrijeme. Šteta samo što je naš svijet bio ograničen na 2 sata vožnje uključujući i svaki „check-point“ koji je valjalo proći vozeći se uzduž i poprijeko sužene domovine, inače bi ove cipele dostigle i planetarni top10. Detalj koji bi uništio sve proizvođače obuće iz prostog razloga što su ove cipele bile neuništive. Ko ih jednom proizvede, zauvijek bi se kajao zbog nepromišljenosti tog samoubistvenog čina. Poslije par hiljada komada, nikome više nisu trebale cipele, i niko ih više nije ni kupovao. Svi su imali HTZ cipele. Ranjeni rođak mog jarana mi je jednom prilikom, par dana prije tog decembarskog jutra, dao novu jaknu, vijetnamku, koju je dobio na liječenju u Belgiji. Pomalo sam sam sebi ličio na vojnika i da nije bilo farmerki, pomislio bi da ne idem u daleki svijet na školovanje već u prekomandu.

Otac mi je stisnuo u ruku svežanj novčanica, da se nađe u dalekom svijetu. Sve ono za što su oni godinama radili ponio sam sa sobom u jednom džepu. Uči, čuvaj se droga, i ako već piješ, onda samo uz dobro meze, upozoravao me otac, poentirajući mojim jutrošnjim izgledom. Mati je uvijek bila jaka i rijetko je plakala u stereotipnim situacijama kad se od majke/žene/kćerke/komšinice/snahe očekivalo da plače. I ovaj put se samo smješkala, radujući se da će bar jedan od sinova zalutati školskim putem, vjerovatno je iznutra znala da se isplače a da mi to ne primijetimo. Braća, kuleri od rođenja, šprdali su se na moj račun i na moj izgled. I njima je upalo u oči da mi samo puška fali, pa da me istovare negdje usput na nekom kriznom području. Da branim Prusac, Bihać ili šta nam se već nađe na putu. Sreća u nesreći jedino da je kraj rata. Jarani su se, kao i ja, jedva držali na nogama. Krupni podočnjaci samo su nagovještavali noć koja je prošla u ludom pijanstvu. I ja, a i oni smo jedva čekali da se izgrlimo, izljubimo i rastanemo na neodređeno vrijeme. Tadašnja cura je pizdila i činilo se da se upravo rastavlja sa barem polovicom sebe. Ni do Zagreba nisam dobacio a već su me sustigle vijesti da mi je našla reprezentativnu zamjenu. Igrač sa klupe je konačno dobio svoju priliku.

U novom svijetu me niko nije mazio. Administrativne zajebancije, kao i sve ostalo u stranom svijetu sam odrađivao sam. Trčeći od vrata do vrata, bez poznanstava, veza i rodbinskih službenika. Ali u svemu tome sam uspio. Ispunio sam očekivanja mojih bližnjih i onih drugih. Roditelji su ponosni na sina inžinjera. Braća su se još uvijek zajebavala. Jarani su ionako za cijeli život jarani. Tadašnja cura je ionako našla drugu zanimaciju, pa sumnjam da joj je nešto značilo što sam se ja za nešto izborio. Samo se meni činilo da me je drugi bus odvukao na neki drugi početak.

Od sutra, možda prekosutra ili ako se gazda Kurt smiluje, od ponedjeljka već sam u životu radnika bez Mire Banjac u glavnoj ulozi. Mira je otplivala niz Dunav a meni ostavila da poturim leđa junačka. Iz rupe u dvorištu sam iskopao HTZ cipele. Vijetnamku sam zamijenio za gotivnu barbur jaknu sa nekim patriotom naseljenim negdje u Zapadnoj Evropi, koga je samo silna administracija spriječila da u vrijeme kad je bilo najteže dođe da brani rodnu grudu. Vijetnamka je njemu bila priznanje, potvrda njegove priče, a meni je bio način da se otarasim prošlosti i bez love domognem jakne koja će čuvati bubrege narednih četiri-pet godina. Izlizani jeans je odavno otišao na put bez povratka. Ali i u HTZ cipelama osjećao sam se dovoljno naoružan i spreman za nove pobjede. Nove pobjede na novom početku. Dok se ne doveze sljedeći autobus.

14.12.2004.

Bye, bye smorovi



Moj Sony Ericsson T200 je preselio u vječna lovišta. Tiho. Tiše. Bio sam u sred razgovora sa jednim poznanikom, menadžerom firme koja se bavi web aplikacijama i taman pričamo o nekom njegovom projektu, gdje bi rado vidio mene kao dio tima, i moj se telefon ugasi. Crkne. Tiho. Tiše.

Kako kaže Edo Maajka od tada mrzim Švedsku, Geteborg, snijeg, plavu i žutu zajedno i cijelu Skandinaviju. Srećom, pa je i onaj poznanik skužio u čemu je fol, pa je prešao preko uvrede kad ti neko prekine vezu u sred priče i dva dana poslije se opet javio.

A međuvremenu našao sam zamjenu..
Svejedno mi je bilo koji će broj naštiklati na ono connecting people, samo neka je Nokia. I ovim putem svečano obećavam nikad više neko drugo smeće. Ako već treba da mi kroz glavu struje najrazličitiji talasi, barem neka budu kvalitetni.

Sve je to međutim totalno sporedna priča. Htjedoh se malkice pohvaliti prije nego dođem na stvar. Elem, na moju SIM karticu stane tačno 125 prijatelja, poznanika, roditelja, drugarica, onih malo prisnijih drugarica, jarana s basketa i poslovnih prijatelja. Kako je to već odavno mali broj u vrijeme kada svako živ ima mobać, vjerovatno tri puta toliko je ostalo u popljuvanom T200. Srećom pa ga ne razbih odmah.

I onda sam trebao prebaciti brojeve iz starog u novi telefon. Nokia se da skovčati na konfljuter, ali T200 jok. Tako da sam bio primoran otipkati svaki broj i ime. Nisam stigao ni do kraja A slova, a već mi je bilo dosta i krenula je Darwinova prirodna selekcija:

- uuuuu, jarane, otkad mi se ti nisi javio.. vozdra.. klik.. klik.. delete..
- mmmmm, ova je imala pravo lijepe sise.. uvijek sam se pitao da li su plastične.. zadnji put je vidjeh s momkom.. dala mi je novi broj.. javi se ponekad.. malo morgen.. da me onaj grmalj razbije.. klik.. delete..
- aaaaaa, 'tico.. ostade mi onaj dobri ruksak kod tebe.. i biciklo.. a nikad da se javiš.. mrš.. delete..
- hm, ni ovoj se dugo nisam javio.. ovaj put je do mene.. ali ionako me ne interesuje više.. malo je napuhana.. korpa..

I tako pobrisa ja njih par desetina, ali još uvijek ostade pozamašna lista. Dva dana mi je trebalo da to sve sredim. Ali sam sad nekako ubijeđen da će se ovi koji imam češće javljati. Inače, kontraofanziva.. Žestoka..

13.12.2004.

Sony Očalan

Tri dana poslije Samija na hodniku Fabrike pojavio se Sony. Mađarica je uletjela u kuhinju, sva usplahirena i isprepadana. Svi smo se smijali, jer je Mađarica bila poznata po histeričnim reakcijama kad bi pomislila da se opet zaljubila. Ovaj put se bila prepala i pričala je na nekom nerazumljivom ratničkom jeziku kako na hodniku stoji neki cigan i kako bi svi trebali zaključati svoje sobe.

Spustio je svoje torbe na sred hodnika, ispred sobe 208. Rekli su mu da će se tu useliti i da tu stanuje neki Iranac kojem ne može izgovoriti ime. Sami je dobio cimera.

Serkhan Topprak je stvarno ličio na cigana. Crna gusta kosa mu se skoro spajala sa obrvama. A obrve su se savijale u jedno veliko razvučeno v. Neuhranjena figura. Špicasti zulufi. Izgledao je nekako opasno. Stvoritelj mu nije štedio kod nosa, a ni kod ušiju. Poslije sam ga zezao, kad bi mu nos bio malo manji zvali bi ga uhonja, a on se samo kiselo smijao, ma ja, ti i tvoji balkanski vicevi. Tek po njegovoj odjeći bi se moglo zaključiti da je prosječni student buntovnik nekog društvenog smjera.

Prvih njegovih dana u Fabrici o Serkhanu se pričalo kao o kurcu. On, njega, mu. Serkhan, a posebno Topprak je zvučalo previše agresivno i opasno. A ni on nije odavao ništa o sebi osim da je porijeklom Kurd, da je njegov otac nekad uspio pobjeći sa krajnjeg istoka Turske u Istambul i da su igrom slučaja došli u zapadnu Austriju, gdje se on rodio. Po nepisanom pravilu Fabrike, Sami je morao organizovati party dobrodošlice svom novom cimeru. Sljedećih je par dana proveo u biblioteci pokušavajući iz knjiga o Iranu i drevnoj Perziji izvući neki običaj koji bi odgovarao dobrodošlici. Ipak se sve svelo na klasično ubistvo s predumišljajem. Kupili smo piva i votke i široki izbor ponudili svim zainteresovanim. Serkhan je iznenada, valjda pod uticajem alkohola skinuo majicu i u tom trenutku sam sebi dao nadimak. Na stomaku je imao veliku tetovažu. Glava Inka, Maya ili Azteca, niko nije znao sa sigurnošću odrediti, ali je bila jako četvrtasta i neumoljivo podsjećala na sony trinitron stereo tv. Sjeo Serkhan ustao Sony, reklo bi tradicionalno piščevo pero.

Sony je geografsku izgubljenost i nedostatak domovine (Tursku nikako nije smatrao svojom domovinom, a iako se rodio u Austriji nije se mogao naći ni kao Austrijanac) kompenzirao sposobnošću da se nevjerovatno brzo prilagodi sredini u kojoj živi. Tako je njegov glasni smijeh postao zaštitni znak našeg hodnika. Na Sonyijeve viceve, često jako brutalne, smijala se uvijek barem jedna jedinka. On sam. I to tako glasno i zarazno, da bi ubrzo cijeli hodnik prasnuo u smijeh. Možda bi Sony i bio tradicionalan, i tako se vrlo lako stopio u Samijev svijet, samo kad bi znao koju tradiciju da izabere. Bio je multikulturan i polivalentan. Njegovu stranu sobe je krasio turski zidni tepih, kurdske nargile, veliki Che-ov poster i (što je samo utvrdilo njegovo Fabričko ime) japanski sony playstation.

Ispostavilo se da je Sony jako nagodan tip i meraklija. U danima kad na fakultetu nije bilo ništa pametno, dane bi provodili sjedeći na njegovoj polovici sobe, odbijajući slatke dimove iz nargile i u meditativnim pauzama igrajući fudbal na playstationu. Sami i Sony su činili perfektan tim. Jedan letargičan, drugi impulsivan. Jedan tradicionalan, drugi izgubljen u vremenu i prostoru. Jedan je frfljao domaći jezik, drugi je govorio najtežim njemačkim dijalektom ubjeđujući ljude da je stvarno stranac, što mu zbog njegovog izgleda nije bilo teško povjerovati.

Prvi zajednički izlazak je prošao poprilično turbulentno. U većinu klubova gdje smo izlazili prije Sonyja, sada više nije bilo moguće ući. Rasisti na vratima tih klubova su u Sonyiju vidjeli prijetnju, tako da smo u to vrijeme raskrstili sa većinom klubova i prepustili se ubistvima u irskim pabovima, prije toga odmjerivši snage sa izbacivačem u do tada našem omiljenom klubu. Bilo smo brojčano nadmoćniji pa je ishod bio predvidiv, kao i činjenica da se tu više nikada ne smijemo pojaviti. Barem dok je ta gorila na vratima. To prvo veče, jutro, Sony je u Fabriku donio sto i klupu kakvi se nalaze u uličnim feštama, lampu upozorenja koja se postavlja za obilježavanje radova na putu u urbanim zonama (koja je sama teška nekih 15 kg), znak jednosmjerna ulica i kolica kakve se koriste u superxafsima. Kako je sve to uspio dovući u dom, meni još uvijek nije jasno, ali je tako kupio svoje mjesto u srcima svih ostalih stanovnika sa našeg sprata, uredivši saobraćaj na hodniku.

Prije njegovog fabričkog razdoblja, živio je u nekom drugom domu. Cimer mu se zvao Slaven (Sony nikad nije znao odakle je) i uz njega je stekao zavidan fond naših psovki. Po Sonyijevim psovkama rekao bi da je Slaven bio purger, pa sam Sonyija podučio razlikama. Ubrzo je bio u stanju da se na izvornom bosanskom hibridu sjeti nečije familije, uže i šire, izjasni se glede nečije seksualne orijentacije i počasti nečiji omiljeni fudbalski klub ispadanjem u drugu ligu. Retrospektivno nisam ponosan na tadašnje lekcije, ali je bilo impresivno vidjeti turskog kurda rođenog u nekom selu na zapadu Austrije kako na orginalnom bosanskom jednom sviraču sa juga jebe sve redom i kao šlag na tortu opsuje mu mater pedersku.

Da je bio u situaciji da bira, Sony bi ostao ono za što se najviše trudio – ubitačno desno krilo u timu sa zapada Austrije. Dara je imao i više nego dovoljno. Njegova brzina i fudbalska inteligencija još su ga jače usmjeravali. Nesretni sukob sa navijačima sopstvenog tima, kao i davnašnja želja njegovog oca da ima sina advokata preokrenuli su njegov fudbalski uspon u pad. Tako je Sony upisao studij prava, zaigravši na moj nagovor za ekipu našeg doma. Jedino gdje je škripalo u njegovoj fudbalskoj karijeri bio je njegov temperament, što ga je uostalom i koštalo karijere, i natjeralo da prestane igrati onog dana kad su mu domaći skinsi opsovali mater tursku, a on preskočio ogradu i krenuo se s njima ubjeđivati da je on Kurd i da nema ništa sa Turcima. U četiri godine koliko smo zajedno živjeli u Fabrici, tri puta smo osvojili fudbalsko prvenstvo domova grada Beča. Jednom smo bili drugi, jer smo u finalnoj utakmici nastupili jako desetkovani alkoholom, ali smo pokupili sve ostale pehare (najbolji strijelac, fair-play ekipa, najsimpatičnije navijačice i druge manje zanimljive kategorije).

Uz Sonyija sam, osim dugometražnih uživanja u hladno-mlakim dimovima nargile, počeo da kradem. Krali smo kobasice, sireve, namaze, povrćke i sve ostalo što bi našli u frižiderskim pretincima naših sustanara iz Fabrike. Počeli smo krasti na drugim spratovima, ali nam je ubrzo postalo naporno u alkoholiziranom stanju pentrati se po Fabrici, pa smo se ograničili na naš sprat. Kad bi se neko posebno bunio, sljedeći dan bi mu nadoknadili štetu, ali je uglavnom sumnja uvijek padala na nas. U isto vrijeme kad su na petom spratu postavili zamku, instaliravši u kuhinji web cam, jedna od Mađarica sa našeg sprata je tražila da joj kupimo deset puta više nekog skupog sira nego smo mi to stvarno ukrali. Po nesreći na petom spratu je web cam uhvatio momka iz Zavidovića kako pretura po tuđim stvarima. Nikad nas više nisu optuživali za krađu, iako je sumnja uvijek postojala.

Vjerovatno zbog patrijarhalnog odgoja ali i zbog činjenice da mu se takva uloga sviđa, Sony je bio tipični mačo. Mazohistice koje su se ložile na takav tip muškarca redovno su bile Sonyijeve druge, koje bi to prestajale biti nakon što jednom rašire noge. Zbog ove opštepoznate činjenice, Sony je vrlo rijetko nalazio utjehu u krilu neke od stalnih stanovnica Fabrike. Zato su studentice iz razmjene, pogotovu iz zemalja gdje je ovakav tip muškarca društveno-politički iskorijenjen, spadale u Sonyijevu sferu interesovanja. Kako nam je ciljna grupa bila totalno različita, nikad ili skoro nikad nismo bili u situaciji da nam se interesi sukobe. Jednom smo zaglavili na nekom rođendanu, i kao nebrojeno puta do tada, ostali zadnji preživjeli uz Švabicu Sandru koja je na dva mjeseca došla u Fabriku. Činilo se da je Sandra zagrijana da ostatak dana (već je bilo svanulo) provede u nečijem zagrljaju, ali nismo uspjeli skontati na koga je bacila kandže. Nije se dalo naslutiti. Kad je izašla u wc, premjestili smo se, dogovorivše da je sretni dobitnik onaj kome Sandra bliže sjedne, a onaj drugi ima da se izgubi u sljedećih 15 minuta, da ne bude sumnjivo. Sandra se vratila i sjela meni u krilo. Čudila se šta je Sonyiju i zašto je tako iznenada otišao. Kad sam joj objasnio, smijala se našem dogovoru i odala mi da je zamišljala kako ćemo se seksati svi zajedno. Magični trougao. Premjestili smo se u njenu sobu i zvao sam Sonyija da curi ispunimo želju.

Stvari su postale komplikovane kad se pojavio Sandrin dugogodišnji momak, Dieter. Tjelesno nije predstavljao neki izazov, posebno ne za dvojicu, ali je bila poražavujuća činjenica da se tučemo ili nekako drugačije sukobimo zbog tuđe žene. A činili smo sve da do toga dođe. Iz tog perioda potiče izreka „kuhanje krompira“ za situaciju kad neko nekog vara. Dok je Sandrin momak (za koga se ispostavilo da je super) kuhao krompir u kuhinji, prvo ga je Sony zapričavao dok sam ja u sobi obrađivao Sandru, pa bi se onda zamijenili, bez da je Dieter nešto skužio. Ili se barem nama tako činilo. Bili su zajedno par godina. Ona je bila starija 6 godina od mene i sve je objašnjavala pričom da želi isprobati sve prije nego se uda za Dietera. Srećom, Dieter ništa nije skužio, a mi smo kao neku vrstu zahvalnice dobili dva odvojena pisma u kojem Sandra svakom ponaosob piše da smo bili super ljubavnici, i da bi nas se rado sjetila svaki put kad je vjetar sudbine nanese u Beč.

Izmaglica sjećanja je malo pobrisala pojedinosti. Znam da je grčka ambasada u Beču ugostila Abdulaha Očalana, koga su nedugo zatim izručili Turskoj. Vođa kurdske radničke partije PKK je bio Sonyijev idol. Cheguevara njegovog vremena. Danima je zajedno sa svojim zemljacima bez zemlje i domovine opsijedao ambasadu Grčke. Akcija nije donijela željeni rezultat, Abdulaha su izručili, a Sony je dobio Fabričko prezime i tako ostao do kraja svog života u Fabrici.

Na kraju se Amor brutalno našalio sa Sonyijem. Nakon svih prevrnutih Slovakinja, Mađarica, Francuskinja, Švabica, Sony se zaljubio u čistokrvnu Turkinju. Fazlem, koju smo odmilja zvali guzla, bila je sve što je Sony mrzio. Tradicionalna Turkinja. Pobožna. Konzervativna. Ponekad fašistoidna. Kad bi neko od nas pokušao Sonyiju objasniti šta se događa, on bi postao jako razdražljiv. Bio je to njegov način da prizna poraz. Preselio se kod nje. Prestao da se javlja. Jednom smo se vidjeli za moj rođendan. Doveo je i guzlu. Nije uspio ni nazdraviti, a već mu je tajnim migovima davala do znanja da će mu sve to naplatiti kod kuće. Pozdravili smo se kao da jedan od nas ide na put bez povratka i nikad se više nismo vidjeli. Preko Samija ponekad čujem da je živ i zdrav, da je odustao od studija prava i prebacio se na istoriju. Valjda pokušava dokazati da i Kurdi i Turci imaju iste pretke, kako bi relativizirao krah svojih ideala. Fudbal više ne igra.

12.12.2004.

2000 posjetilac / posjetitelj /posjetioc


Hm.. Padamo.. Lagano.. Blog moj i ja.. Ali nema nista bez xafsinga.. Jednostavna xafsinska akcija:

Ko mi posalje screen shot sa brojem 2000 na brojacu, sprzicu mu osobno i personalno na CD soundtracks sjebanog dana. Pa bujrum..

10.12.2004.

Super Size Me

Zima je. Pravo je zima, a ja danas na starom radnom mjestu. Dijelim novine. Kako sam se prosle sedmice skroz smrznuo, opterecen iskustvom, odlucim se danas dobro obuci. Prekopam po zimskim stvarima, koje sam nosio prosle godine. Pantole ove, pantole one, duge gace, zimska jakna, rolka. Nista mi to vise ne moze. Hajde sto mi ne moze, ali me niko ne moze ubijediti da mi je to nekad moglo. To je neko drugi poturio svoju garderobu u moj ormar, samo da mi nabije kompleks. Masni..

Klik.. Klik.. Trazilica.. Kljucna rijec: dijeta.. Klik klik.. Hm, evo ga nesto po mom ceifu. Kiwi dijeta. Klik.. Klik.. Opis: jedite sve i u svim kolicinama osim kiwija.. To je nesto za mene. A vjerovatno bi se to dalo kombinovati i sa mega uspjesnom nar dijetom. Pa dodam li jos egzoticne maracuja i mango dijete, eto mene za 20 godina na 200 kg. Ili mozda prije. Ako se potrudim.. Ufff.. Doruckovah, pa stupih u privremeni strajk gladju. Zao mi je onih jednih farmerica. U njih bi rado opet stao. Pa valja raditi na tome.

A kad se finansijski stabilizujem, vraticu se basketu s mojom muskom ekipom. Mada tamo vise vremena provedemo jel faul ili nije, nego sto se stvarno igramo.. Ali sve je to igra.

09.12.2004.

Dan za metak

Jaran je održao obećanje i dao mi ključeve od vikendice. Nisam mogao čekati da Mala dođe, pa sam otišao po nju. Dva sata vožnje u oba smjera, ali želja je bila jača od bilo čega. Istini za volju, bilo je hladno. Jako hladno. Ali sam se nadao da će naša prevelika želja podgrijati hladnu vikendicu i da će nam to biti najmanji problem.

Stigli smo negdje oko 9 sati. Usput smo se ljubakali i govorili jedno drugom šta ćemo si međusobno uraditi. Bilo je tu svakakvih obećanja. Mašta je uvijek dobra stvar. Realizacija nešto sasvim drugo. Mada smo mi za realizaciju imali i više od želje. Brava na vikendici je bila predhistorijske proizvodnje. Ubacio sam ključ, okrenuo ga, i osjetio kako je široki dio ključa, glava punoglavca, ostao u mojoj ruci, a da se brava nije ni okrenula.

Jebem ti, pomislio sam, šta sad. Mala je nestrpljivo cupkala oko mene, još uvijek ne znajući šta se dogodilo. Ja sam obilazio vikendicu ne bi li našao neki alternativni ulaz. Prozor od kupatila je bio otvoren, ali kako probaciti njene i moje guzove kroz tako malo prozorče?! Osim toga, rizikovali bi da nas neki od pažljivih komšija koji su uvijek tu kad ne treba, upuca iz nekakve lovačke puške, ili ako ništa prijavi policiji, pa da nas u sred seksa iznenadi efektna cetinjska patrola. Previše je nesretnih okolnosti u svemu tome, pa sam joj razočaran ispričao šta se dogodilo, a ona me je ubijedila kako to nije ništa strašno, kako ću jaranu objasniti to za ključ i napravićemo drugi i tako, a mi ćemo krenuti prema gradu, pa ćemo skontati nešto usput.

Da bi se spustili niz brdo, morali smo se s druge strane popeti na njega. Snijeg je već počeo da pada. Točkovi su presijecali nepreglednu bjelinu. Očito niko prije nas nije prošao ovom cestom. A i kome bi trebalo tako nešto. Svako pametan sjedi kući, drži daljinski u ruci i ne pada mu na pamet da se seksa negdje u planinama. A nama je bilo baš do toga. Još uvijek smo se puni entuzijazma cmakali u vožnji, dirkali, štipkali i razmišljali o mogućem rješenju.

Tako napaljen, premalo pažnje sam poklanjao poprilično neuslovnoj cesti, koja je i u najbolje ljetne dane neuslovna. Učinilo mi se da sam malo prebrz. Na trenutak sam stao na kočnicu. Moja nestabilna kočija je to loše protumačila i u sljedećem trenutku smo se vozili na sankama. Led i snijeg su bili idealna podloga za umjetničke figure koje smo pravili okrećući se na zaleđenoj cesti. To je bio jedan od trenutaka te večeri kad nam seks nije bio ni u malom mozgu. Izgledalo je strašno. Ona od straha nije mogla izustiti ni riječ. A ja sam pokušavao ukrotiti saonice na četiri točka. Udarili bi jednom stranom o grančice pored puta, pa bi se onda prebacili na drugu stranu. Da niko ne ostane ljubomoran. Dugo se nisam tako prepao. Možda nikad. Poslije nekoliko vječnih trenutaka ispriječili smo se na sred ulice i konačno stali. Malo sam se pribrao, pa mi ubrzo nije ni palo na pamet da provjerim štetu na autu, nego sam okrenuo u pravom smjeru i opet smo bili na putu slasti. Samo da joj negdje damo oduška.

Kad smo već bili na vrh brda palo mi je na pamet jedno „jebalište“ u blizini. Snijeg su već uspjeli razgrnuti i put do tamo je protekao u nervoznom iščekivanju. Parkirao sam pod neko malo drvo, nije se moglo razaznati u mraku da li je bio brijest, ali je pljuštalo kao u Preveroj Barbari. Ostavio sam motor da radi. Poslije kratkog ispitivanja terena, prebacili smo se na zadnje sjedište i pomalo se počeli opuštati. Radio je bio jedini izvor svjetlosti, pa je svemu tome davao neku romantičnu draž, mijenjajući svijeće, mada seks u autu nema apsolutno nikakve veze sa romantikom. Ni s mozgom. Ali eto, mi se nafurali da nam je dobro. I bilo je. Bilo je, sve dok na prozor nije pokucao neki jadnik u sličnoj situaciji kao i ja. Samo ja nisam mogao da suosjećam s njim, nazvao sam ga idiotom i šta sve ne. A ni on nije bio kriv što je tu negdje došao da se seksa ne razmišljajući gdje da parkira pa se tako zaglavio i više nije mogao bez tuđe pomoći naći put iz tog gliba.

Malu sam ostavio u autu, a ja sam izašao da mu pomognem. Njegova maca i ja smo zapeli da guramo auto, a on je sjeo za upravljač i našim dodao još 65 konjskih snaga. Napori su ubrzo dali rezultat, rikverc je proradio, gotovo nekako prebrzo, tako da sam se zbog mog skoro vodoravnog položaja našao u blatu u kojem je do prije par trenutaka bio njegov auto. Potrbuške. Bijes. Mržnja. Jebavanje matere. I slične sitnice koje u takvim trenucima obično panu na pamet. Zajednički su me pokušavali obrisati. Bio sam ljut. Totalno. Iznerviran. Isfrustriran. A povrh svega, bez seksa. Možda bi pristao opet na sav taj kijamet, ali da opet nema seksa, to je bilo poražavajuće tužno i totalno neprihvatljivo.

Vozili smo se u njenu mahalu. Tišinu bi prekinula samo poneka moja psovka na račun francuske i njihove auto industrije. Ali mi to nikako nije moglo nadoknaditi naše propušteno i promašeno veče. Izdržala je do pola puta, zamolila me da negdje skrenem i bacila se na mene. Htjela je valjda vratiti poljuljano samopouzdanje, a i njoj je bilo do seksa. Jako. Ovaj put nismo ni razmišljali da se prebacimo nazad. Mazili smo se tu gdje smo se zatekli. Cesta, koja je ispred nas prestajala vijugati bila je poprilično prometna. Zlobne kamiondžije, a i svi ostali koji su nam dolazili iz suprotnog pravca su palili duga svjetla da bi vidjeli šta se to u naša 3 intimna i opelova kvadratna metra događa. Možda jesam sklon eksperimentiranju, ali da me neko gleda pri seksu, to mi nikad nije bio ćeif. Još zagorjele kamiondžije koji su opasno usporavali da bi nas vidjeli, ugrozivši tako cijeli saobraćaj na tom dijelu. No way. Skontali smo da tako neće biti ništa, i rezignirano nastavili put.

Usput smo se razvedrili, šaleći se na najbolji mogući način o našim dogodovštinama te večeri. Već su bila gluho doba noći kad smo došli pred njenu zgradu. Predložila je da parkiram u mračni parking iza zgrade. Bio je to znak da pokušamo ponovo. Ovaj put nije bilo blata, ključeva, auta, nikoga. Ili skoro nikoga. Uživali smo par trenutaka u međusobnoj toplini. Mazili se. Šaputali si svakakve izmišljotine i prljavštine. A onda nas je prepalo jako svjetlo usmjereno prije svega u moje lice. Na žalost ili na sreću nije bio vlak iz Štulićeve priče. Zaslijepljen jakim svjetlom jake baterije nisam mogao razaznati lica, ali sam čuo glasove dvojice pozornika koji su govorili nešto o seksu na javnom mjestu i tražili da se identifikujemo.

Po nesreći Mala nije imala nikakav identifikacijski dokumenat. Pozornici su bili neumoljivi. Trebalo je dokazati da Mala ima više od 18. Vrag bi ga znao koliko je sati bilo kad smo svi zajedno pozvonili na vrata i kad je njen otac izašao u potkošulji i donjem dijelu pidžame. Bunovan. Ljut. I zabrinut. Ne događa se svaki dan, da ti policija dovede kćerku na vrata. A još manje u ova doba. Kad su mu objasnili da treba samo da kaže da je to njegova kćerka i da je punoljetna, još se više zbunio. Mrmljao je nešto o drogama, o pijanstvu, o razbojništvu, a dva idiota u plavom su se samo cerekali i govorili mu da nju pita sve što ga zanima.

Umjesto nju, pitao je mene. Rekao sam mu šta je sve bilo. Slomio sam jaranu ključ od vikendice. Zamalo smo se skrhali u kanal. Pao sam u blato i smrznuo se. Zamalo nas je pokupio kamiondžija sa nečim većim od šestotonca, a sve zbog naše igre pored puta. Uhvatila nas je policija zbog sumnje da imamo seks na javnom mjestu. A osim toga ona nije imala ličnu pri ruci. Rekao sam mu šta je sve bilo. Izuzmemo li malo straha, blata i ljutine, apsolutno NIŠTA. Bilo je to jednog 13.og koji se slučajno zvao petak. Od tada sam pomalo sujevjeran na taj datum.

07.12.2004.

Špicname

Postoji više vrsta nadimaka. Pokušaću se sjetiti onih najvažnijih i najčešćih:

Porodični: vezana za kult porodice, ova vrsta nadimka najčešće služi kao propusnica za velike sportske, kulturne i druge nesvakidašnje događaje (pusti ga, on je Hatunić). Prenosi se s koljena na koljeno i jednako važi kako za muško, tako i za žensko potomstvo (oženio se Babunićkom). Veličina ili bolje rečeno jačina ove vrste nadimka je usko vezana sa uticajem porodice u društveno-političkim i drugim strukturama svakodnevnog života, ali ponajprije sa sadržajem bankovnog računa ili debljine slamarice kod onih malo manje modernih i tradicionalno nepovjerljivih plemićkih porodica. Tako je ova vrsta nadimka uglavnom privilegija bogatih i ne tako rasprostranjena među običnim građanstvom, te se ponekad upotrebljava i u negativnom kontekstu.

Porodično-istorijski: ova vrsta nadimka je vezana uglavnom za mušku glavu koja je u nekoj bližoj prošlosti uradila nešto po čemu su je tako upamtili za sva vremena. Ovakav nadimak se prenosi na mlađe generacije, ali uglavnom na mušku djecu. Ako je pradjed ponosno nosio nadimak „čakija“ zbog anekdote u koju ga je navukao rođeni djed, onda nije začudo da praunuk još uvijek okreće glavu kad se jalija dosjeti gorepomenutog, a za moj mikrokosmos karakterističnog džepnog nožića, koji je u nebrojeno slučajeva nekome spasio a nekome prekratio život. Ovakva kategorizacija je orijentirana na patrijarhalno društvo i poprilično je diskriminirajuća u vrijeme globalne feminizacije, pa sumnjam da će se ova vrsta nadimka još dugo održati u našim običajima i sjećanjima.

Geografski: nose ga zrele žene nakon udaje. Ovakva vrsta nadimka govori o geografskom porijeklu neke žene koja se nije udala u svoje selo. Da bi se u tračevima o njenoj nesposobnosti da se prilagodi sredini i nekim drugim nedostacima mogla razlikovati od neke lokalne instance Hanke, Hanka iz Ćehaja automatski postaje Hanka Ćehajkuša ili samo Ćehajkuša. Ako je muška glava porodice ranije napustila ovaj svijet, onda će djeca vrlo vjerovatno ostatak života provesti pod materinim nadimkom. Brijesnička (iz Brijesnice – selo pored Gračanice - Vegafruit), Piraguša (iz Piraga – selo u okolini Srebrenika) su samo dva reprezentativna primjerka ovakvih slučajeva iz kojih su se razvile dvije velike porodice. Jedni se i dan danas s ponosom zovu Piragušići.

Skraćeni: izvedeni od ličnog imena nositelja nadimka, a vezani za manje-više urbane sredine su ujedno i najdosadnija vrsta nadimka. Brojni su Edo, Nedo, Lela, Dino, Muha, Meša, Elvo, Elo, Bećo, itd. Zbog ovakvih nadimaka moderno orijentirani roditelji su u zadnje dvije-tri decenije krenuli skraćivati do tada tradicionalna imena, pa je tako Dino skočio sa uličnog nadimka u ličnu kartu, a Umihana je postala Uma.

Urbani: ovo je najkvalitetnija zamjena za ime. Po urbanom nadimku se raja međusobno oslovljava i biće identifikovana u cijelom kvartu ili u manjem gradu (kao što je to slučaj u mojoj mahali). Kinez, Peka, Groba, Ravka, Bahrija, Monja, Goja, Ude, Honda, Riki, Čoba. Dobija se sasvim slučajno i naprosto lijepi za osobu koja ga je na neki način zaslužila. Najtrajniji je oblik nadimka ali ograničen na jednu generaciju i ne nasljeđuje se. Uglavnom u potpunosti zamjenjuje ime.

Urbano-porodični: izveden od prezimena, upakovan u urbani dizajn, ovaj nadimak će se najčešće sresti u javnim ustanovama (škola, vojska), sportskim društvima (odbojkaški, košarkaški, fudbalski, i drugi klubovi) i čaršijskim tračevima. Tako će neki Džanić postati Džana, Jašarević će biti Jašar, Halilović Halil i tako u nedogled. Ovakvi nadimci su jako praktični, ali su uglavnom kratkog vijeka i pomalo oficijelni. Uz malo sreće ovakav nadimak može postati i zaštitni znak na duže vrijeme a počesto se kombinuje i sa pravim imenom, ali je to jako individualno i ovisi o nositelju: Alen Kara, Samir Kešo, Amel Mula..

Invalidni: svakom se desilo da je u bilo kojem predsocijalizacijskom stadiju života (obdanište, predškolska, škola, pubertet, srednja) napravio neku glupost i zbog nje ostao prozivan do kraja života ili do promjene mahale. Vrlo često ovakav nadimak nastaje i bez sopstvene krivice, a sve zbog nekog tjelesnog ili bilo kojeg drugog invaliditeta. Tako u raji uvijek ima neki Pirgo, Slino, Krnjo, Žvaljo, Hraljo, Žgoljo, Zvizgo, Truhlo, Prdo, Pacer, Guzi, Ruti, Pica, Žabi, Skeptik, Šiška, Žućo. Ovakav nadimak je negativno-provocirajućeg i često ponižavajućeg karaktera, te je tako vrlo pogodan za izazivanje socijalnih nemira i razmjene mišljenja na malo konkretniji način. Upravo zbog ove zadnje činjenice karakterističan je uglavnom za mušku populaciju, ali se za njegovu budućnost ne treba brinuti. Nesreća je kad ovakav nadimak postane osnova za daljnje izvedenice. Tako Slino može postati Slinostroj, Slinovođa, Sline, Balo, Balostroj i sve dokle doseže mašta neprijatelja. Upisom na karate ili bilo koji drugi borilački sport, kao i naglim rastom na metru i vagi, ovaj nadimak u potpunosti iščezava. Nije nasljedan.

Ruralni: s pravom se još može nazvati i očinski nadimak. Karakterističan je za sela gdje postoji više osoba sa istim imenom, ali različitih očeva, pa tako nastaju Ismet Brajčinov, Džemil Mušinov, Hazim Osmanov, Rasim Husejnov. Ova vrsta nadimka je ruralni ekvivalent za urbano-porodični nadimak i takođe ima oficijelni prizvuk. Interesantna je činjenica da se ova vrsta kategorizacije u današnje vrijeme koristi u oficijelnoj Bugarskoj. Kako je i ovo jako patrijarhalna kategorizacija (kćerka se još i spominje, ali mati samo u slučaju da je otac preselio u vječna lovišta) teško da će odoliti vremenu jednačenja spolova.


06.12.2004.

Sami

Samija sam upoznao, kao i većinu moje internacionalne družine, u domu u kojem smo se svi zajedno obreli. Fabrika snova, kako se naš dom zvučno zvao bila je utočište za najčudnije ptice pod svodom nebeskim, a Sami je bio jedna od njih. U Fabriku je došao kao Mirhavan Sadeghbijat i ubrzo po svojim inicijalima postao Sami. Rodio se i do svoje 24. godine živio u Teheranu, odakle je zbog nesporazuma sa domaćim vlastima početkim devedesetih godina prošlog vijeka uspio pobjeći.

Cilj mu je bila Njemačka, jer je tamo imao neku rodbinu, ali mu je lova dobacila do Austrije, tako da s prva nije imao prokletu mogućnost izbora da ode gdje hoće, a poslije mu se Austrija svidjela, pa više nije ni razmišljao da bi negdje drugdje moglo biti bolje. Nedugo nakon njega, ja sam se uselio u dom, a ubrzo smo postali prijatelji.

A biti prijatelj sa Samijem nikad nije bilo lako. Najkarakterističnija njegova osobina je totalno promašen osjećaj za tajming, za vrijeme uopšte. Sami bi u svojim lošim danima bio u stanju na sabahu fokusirati jednu tačku iz mustre šablonskih tapeta sobe u tada elitnom studentskom domu i ostati nepomičan cijeli dan, preskočivši i ručkove i večere. Tek bi ga neka opaka misao vratila u stvarnost i opet bi bio među nama. Nekad bi na samom početku derneka otišao da spava, a nekad bi nas sve redom budio u 6 ujutro mašući flašom smrznute grčke rakije ispred naših glava, nadajući se valjda da će nas tako zaraziti iznenadnim i neopravdanim entuzijazmom.

Jednom je priznao da se bavio idejom da napusti Iran (nikad za Iran nije koristio ovaj naziv, nego je uvijek govorio Perzija) i prije nego što je otišao u vojsku koja je u to vrijeme trajala 3 godine. Ali sve mu je to izgledalo previše lako, pa je tako protraćio nepovratne tri godine. Tek kad je došao u sukob sa Ajatolahovim sljedbenicima, i poprilično na vrijeme, jer da je ostao još par dana duže, vjerovatno se nikad ne bi ni imali prilike vidjeti, odlučio se pobjeći.

Da apsurd bude veći, onog dana kad je napustio Teheran, postao je tradicionalniji od samog Homeinija. Svako ko je htio da mu se približi, morao je barem znati značajnije perzijske praznike i kako se oni proslavljaju u njegovoj očevini. Uz sve to njegova sklonost ka pretjerivanju davala je u evropskom svjetlu poprilično opasne kombinacije. Sjećam se jedne prilike, kad smo na hodniku Fabrike Snova proslavljali perzijsku novu godinu. Ritual se sastoji u tome da se preskače niz od, ne sjećam se više tačno, sedam plamenova. Za početak su nam bile dovoljne svijeće, ali kako se ouzo topio, tako je žeđ za vatrom postajala veća, pa je i pored naših odgovaranja, napravio prave male baklje. Maloj korejanki Kim Hu su baklje bile prevelik zalogaj, pa je jednu nehotično oborila, zapalivši pri tome plastično suđe, koje se pokazalo jako praktično kada je riječ o studentskim sijelima (nit se razbija, nit se pere), ali je bilo jako zapaljivo, o čemu do te perzijske nove godine nismo ni razmišljali. Na kraju priče su došli vatrogasci uznemireni neizdrživo glasnim alarmom našeg doma i bili su i više nego oficijelni, tako da nas je ta zabava koštala dobrih para. Ali Sami je ostao sklon pretjerivanju i tradiciji.

Samiju je studij služio samo kao način da o(p)stane u Austriji, jer je studentska iskaznica donosila mnoge prednosti. Ali se za održavanje studentskog statusa moralo odraditi četiri ili pet ispita godišnje. I Sami, a i ja smo igrom slučaja upisali studij matematike pa sam mu bio prva adresa za pomoć. A Samija nit je to sve interesovalo, nit je Sami bio nešto posebno pametan. Kad bi svojim nelogičnim pitanjima iznervirao mene, trčao bi do naše zajedničke kolegice koja je imala puno više strpljenja, ali bi ga poslije otračala kod svih cura na spratu, pa je to bila poprilično neisplativa pomoć, barem što se budućih seksualnih intriga tiče. Sami je to znao, pa je sva pitanja koja bi me mogla iznervirati ostavljao za kraj, kad već više nije bilo važno hoću li se iznervirati ili ne.

Za moju pomoć uvijek bi se revanširao, pričajući svojim koleginicama, mahom orijentalnog korijenja, za koje sam ja uvijek mislio da su poprilično aseksualne i konzervativne, kako sam ja super ovo i super ono, pa bi se uvijek iznenadio kad se tako neka povučena istočnjakinja zalijepi za mene i cijeli rasplet bude samo stvar rutine.

A imao je Sami i svoje fetiše. Vjerovatno prouzrokovani kvarom na njegovom vremenskom kompasu, svi fetiši su mu bili vezani za prošlost. Nas par privilegovanih je imalo priliku da vidi zbirku ženskih cipela u latici ispod njegovog kreveta. Bilo je tu sigurno 60ak pari totalno demode cipela iz ko zna kojeg vremena. Zlatne papuče, srebrne štikle, bronzane čizme, i sve moguće vrste cipela, a sve obojene nekim od plemenitih metala, pa onda rimljanke, brodarice, londonke u svim duginim bojama, kakve su se nekad vjerovatno nosile, i kakve će retroaktivno biti u modi.

Naše intenzivnije druženje je prestalo najkasnije kad se Sami, par godina prije mene, iselio iz Fabrike. Možda i malo ranije. Jednom prilikom sam iskoristio činjenicu da je Sylvia popila par koktela zasnovanih na votki, pa sam na njena provokativna pitanja provokativno odgovorao, tako da je ona dobar dio te večeri provela vezana lisicama (koje sam za tu priliku posudio od mog homoseksualnog cimera) za radijator u mojoj sobi. Da bi izbjegli komplikacije, oboje smo cijelu priču ostavili samo za sebe, a kad se Sami preselio kod Sylvie, vjerovatno mu je u napadu iskrenosti uspjela sve to ispričati. Sami se prestao javljati, ali se još uvijek sretnemo i prisjetimo anekdota s početka našeg fabričkog vremena.

03.12.2004.

Jedi, jedi

Jucer, na svakodnevnom putu kuci skontam da sam poprilicno gladan i da kuci nemam bas nekih vedrih kombinacija, pa se odlucim navrnuti na pizzu s nogu. I po nesreci nekako u tom trenutku krenem kontati o mom nezdravom nacinu prehrane i sta to sve sa sobom donosi.

Ne moram nadugo i nasiroko objasnjavati da sam zbog tih nekih zdravih misli uzeo pizzu s povrcem. Fantasticno je izgledala: brokule, karfiol, mrkvice, gljivice, luk, sir, paradajz i jos neko neidentifikovano povrce. Fakat je lijepo izgledala. Ali kod prvog griza slijedilo je i prvo razocarenje.

Bila je to neka cudna kombinacija pizza tijesta i neuspjelog satarasa upakovana u talijansko podneblje. Kako bi rekli ovi moji germani: kein fisch, kein fleisch, sto bi prevedeno na nas bilo nesto kao: nit riba, nit meso..

Tako, bas tako je moja pizza imala ukus. Nakaradni sataras, nasuho, koji odlicno izgleda, ali i to je krajnji domet. Pa onda skontam da su te price o zdravoj ishrani totalno suplje. Ako se vec trujem, onda sa stilom. Sljedeci put cu uzeti najmasniju pizzu koju talijani prave (dvoumim se jos izmedju quattro formaghi i salami pizze).

Koliko vi pazite na ono sto i koliko jedete?

02.12.2004.

Sex jedne subote

Stan je bio leden. Hladan. Danima ga niko nije zagrijao. Ona je bila voljna. Vrela. Napaljena. Ja isto tako. Možda malo više od svega. Bezopasno smo se počeli ljubiti. Uostalom, tako svaki seks krene. Cmakanje, cmakanje, dok se ne pretvori u niz konkretnosti.

Mmmmm.. Kako je samo mirisna!!! Dokle će me pustiti? Do kraja? Ma ne vjerujem. Prvi put smo sami u zaključanoj prostoriji gdje nas niko ne gleda i ne smeta. Vjerovatno će se sve završiti na dobrom petingu. Mmmmmm.. Baš se dobro ljubi. Kako samo slatka usta ima.. Miriše na breskvice.. Hm, ne protivi se što joj diram sise. Cool. Mislio sam da će me pljusnuti. Uuuuuuuh.. I ona se izgleda pravo napalila. Uhhhh.. Kako je samo seksi.. Nikad nisam mazio ovako nježnu kožu. Mmmmm.. A tako se osjeti perfektna guza u mojim rukama. Fantastična je. Uhhh kako odgovara na moje dodire.. Gubim se.. Opa!!! Pale su pantole. Uuuuu.. Super izgleda ovako u donjem vešu. Gdje će biti stop? Pustiće me da poludim i onda prekinuti sijelo.. Ne opire se. Mmmmmm.. Miriše na sve strane.. Mmmmmm.. Koja vrelina.. Uhhhh.. Mmmmmm.. Haman sam pronašao zlatno dugme. Mmmmmm.. Izgleda da je blizu vrhunca.. Pridružiću joj se. Mmmmmmm.. Jebote, milina.. Uhhh.. Previše sam se uzbudio.. Moram se koncentrisati na nešto drugo.. Na nešto teško. Na generala u svom labirintu.. Ne, ne!! To se može povezati. Nešto što nema veze sa seksom. Matematika.. Da!!! Uhhhh.. Mmmmm.. Kako sam samo zaboravio integrale.. I diferencijale.. Uuuuuumhhh.. Totalno.. Ni korijen više ne bi znao ručno izračunati.. Mmmmmmm.. Pih.. Gotov sam..

Hm, interesantno se ljubi ovaj moj.. Ima pravo nježna usta. Izgleda da se pripremao za sve ovo večeras. Čak se i obrijao. A i miriše. Hm, kako li ja mirišem? Trebala sam požvakati sve orbite prije nego je došao. On je nepušač, a takvi odmah osjete kad se ljube sa curama koje troše cigare. Valjda mu neću mirisati na pepeljaru. Istuširala sam se pet puta danas, pa se nadam da je nešto od silnih losiona i ostalo. I da mu još uvijek mirišem. Mmmmmmm.. Ugodno je ovo.. Kako bi samo voljela da spavam s njim!! Šta li će on pomisliti ako ga pustim da me dira i da odemo do kraja?! Hoćemo li se opet vidjeti?! Mmmmmmmm... Aaaaaaah.. Sad si ga potrefio.. Tu, tu.. Drži!!! Stisni!!! Jače malo.. Uhhhhhhhh.. Kao da me čuje.. Izgleda da mali ima iskustva.. Mmmmmmm.. Ovo ga je sigurno neka starija naučila.. Mmmmmmm.. Uuuuuuhhhh.. Ne, ne tu.. Tu me ne diraj.. Uhhhh.. Napipaće silne masnoće pa će pobjeći.. Ne, ne.. Uhhhh.. Baš mu je nestašna ruka.. Mmmmmmmm.. Šta sad hoće? Spušta se dole? Uhhh.. Mmmmm.. Kako li mu to miriše? Valjda sam se dovoljno dugo... Aaaaaaahhhh.. oprala.. Mmmmmm.. Još.. Dobro je da sam se jutros obrijala.. Mmmmm.. Samo nastavi.. Mmmmmmmm.. Tu, tu.. Mmmmmm.. I ovo ga je neka starka podučila.. Mmmmmmm. Ovakve stvari se ne čitaju.. Mmmmmmm.. Evo ga gore.. Uh.. Uzbuđen je.. Mmmmmmm.. Aaaaa.. Dobro je.. Uhhhh.. Joooooooš.. Još samo maloooo.. Mmmmmm.. Šta? Već je gotov? A malo mi je falilo.. Nema veze.. Biće bolje drugi put. Barem je nježan.

A.D.
<< 12/2004 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031

Iz moje bašte

Mirisne livade interneta

U hladu jabuke pročitah
Trenutno na čitanju:

Baba Jaga je snijela jaje - Dubravka Ugrešić


------------------

1.Godišnjica mature - Lamija Begagić

2.Kikinda short 02 - grupa autora

3.Kako sam ušao u Evropu - Damir Karakaš

4.Ruta Tanenbaum - Miljenko Jergović

5.Balkanska rapsodija - Andrej Nikolaidis

6.High Fidelity - Nick Hornby

7.Jel neko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince - Emir Imamović Pirke

8.Trava i korov - Goran Tribuson

9.Zec na mjesecu - Hrvoje Šalković

10.Poglavnikova bakterija - Boris Deužulović


Bez dobrog naslova
Pjesma na čekanju

Kontakt

BROJAC POSJETA
403451

Powered by Blogger.ba