Nikad nisam bio u Americi. Ne da nisam htio, nego jednostavno još nije došlo na red da se uputim preko velike bare. Svo moje znanje i predstave o Americi baziraju se na pročitanom, na vijestima, na pričama bliskih ljudi koje je život transantlantički prebacio anamo.

Međutim, desi se povremeno da sanjam da sam se obreo kod braće Amera i redovno mi se san izrodi u noćnu moru. Prijatelji govore kako je tamo jednostavno sve drugačije, i ja onda u snu sanjam, kako sam prateći upustva Nataše iz iGo navigacionog programa umjesto u gotivnu četvrt, zalutao u neki vukojebinski Bronks u kojem su jedva čekali da me opljačkaju.

Jednom sam sanjao da nam je iz u snu samo znanog razloga trebala hitna pomoć, i dok smo mi došli tamo, već se stvorio neki Rambo, koji uopšte nije bio ljut na nas, nego na cijelu Ameriku s kojom se upravo obračunavao. Nismo mi njemu bili krivi, ali opet jedva živu glavu izvukosmo. Za sve te snove je zajednička stvar da prvo dobro krene. Vidi ono, vauuuu, vidi vidi na ovu stranu, vauuuu, i onda odjednom belaj.

Tako bi i sinoć. Inicijalna radnja nas snašla u Albukerkiju (Albuquerque, NM) - znam i razlog zašto baš tamo dole; zadnjih par sedmica sam intenzivno gledao seriju "Breaking Bad" čija se radnja dešava upravo u ovoj mahali, ali eto nigdje se ne pominje da kod njih nema kina, a ja navalio da odvedem Mrku u kino. I tako mi uhvatimo voz koji nas treba odvesti do susjednog mjesta, koje se slučajno kao zove Eden i u kojem ima kino.

Sve bi to bilo ok, da se na povratku kući nije ispostavilo da to susjedno, rajsko mjesto u stvari nije tako blizu, nego nam treba 300km da se vrnemo, a mi kao krenuli biciklima, jer nam se iz voza učinilo jako blizu. Haman da smo se u vozu bili zapričali i to je prouzrokovalo probleme, i tako se san od jednostavnog posjeta kinu pretvori u noćnu moru, jer nam je negdje u Albukerkiju ostala Malecka koju je već trebalo nahraniti i tako to.

Najbolje kod lošeg sna je što se sve zavšri istog trena kad se smoren snovenim okolnostima probudiš i u djeliću sekunde skontaš da je to sve samo loš san i da je vrijeme za novi dan.

Ne znam zašto su svi razočarani izborom u baražu. Danci su neki dan pokazali da je Portugal kesa od ekipe, a o ustalom i mi smo se s njima nosili prije dvije godine kada smo bili znatno slabiji.

Želim da kažem da se sa onom igrom od utorka ne trebamo bojati bilo koga i da je svejedno koga ćemo izvući u baražu.

A i dobra je prilika da im vratimo. ;)

Opet smo zaružili. Našlo se nekakve rakije i dva suha sira, i u nedostatku boljeg repertoara, zasjeli smo na tribinama gradskog poligona i prepustili se uživanju u lošem destilatu. Možda bi mahmurluk bio lakši da nas nisu našle djevojke i pozobale nam ono malo što smo zvali meze. Loša rakija bez mezeta je garant za nesnošljive glavobolje sljedeći dan i bezbroj puta izgovorenu kletvu – neću nikad više – koja drži do sljedeće prilike.

Iz polusna me je probudio telefon. Kod oca u školu su opet došli neki stranci – učinilo mi se da je rekao da su „Ljekari bez granica“ iz Francuske i da bi mu dobro došao neko ko se s njima može sporazumiti. Medicina je od pronalaska pencilina konstantno napredovala, ali najbolji lijek protiv grdnog mahmurluka se još uvijek zvao aspirin i pomislio sam da je cijela ekipa ljekara bez granica previše. Osim toga na francuskom sam znao reći svega Pari' Sen Žermen, Olimpik Lion i Erik Kantona, i to je prolazilo samo kod fudbalski orijentisanih Francuza. Biće da znaju engleski, pomislio sam, nevoljko se spremio i odbauljao do škole. Odnekud se ukazala kafa, pa je to malkice popravilo moje loše raspoloženje. 

Francuzi su bili OK ekipa. Hodaju po Bosni i do sada nikad nisu došli tako daleko, jer bi obično zapeli negdje u Hercegovini ili Srednjoj Bosni, ali eto ovaj put ih je propustilo do našeg kantona i odlučili su obići sve domove zdravlja i škole i vidjeti šta bolesnima i djeci najviše fali.

Jedan od Francuza me pitao da mu opišem početak rata iz ugla jednog tinejdžera. Na ovo pitanje svako od nas je imao manje-više spreman odgovor pun naizust naučenih fraza, strah za život, kriza, okruženje, nestašica, ovo-ono. Već sam se bio pripremio da izrecitujem svoj dio, kad ono nestade struje.

Sjetio sam se jedne prilike, davno prije rata, sijela kod rahmetli djeda kad se iskupila cijela familija. Sjedimo u tri sobe. Odrasli muškarci u jednoj, žene i sitna djeca u drugoj, a malo veća djeca sposobna za samostalno naguravanje u trećoj sobi prave rusvaj. Kuća puna k'o šipak. Negdje u daljini čuje se grmljavina, a oni malo stariji puni životnih priča, sjećaju se svih dogodovšitna u vezi oluje, grmljavine, kiše  i ostalih kijameta kroz koje su prolazili, kao kad u google ukucaš grmljavina i dobiješ stopedesethiljada rezultata. I u sred priče o jednoj prilici kad je naš kraj bezmalo pogodio tornado, nestade struje. Sve u trenutku zastade, na priču se pritisnu pauza, djeca zašutaše, dok se najpribraniji od prisutnih ne sjeti – u mraku se nije moglo razaznati ko – i veli, dajte svijeću ima tamo negdje u ladici. Neko pripali šibicu. Nađe se svijeća, pa još jedna . Nena donese fenjer i priča krešendovski dobi na dinamici. Zagraja pačurlija i sijelo se vrati u prvobitnu formu. Nismo ni primijetili kad je sijalica nakon nekih pola sata ponovo zasjala.

Ispričao sam ovo Francuzima i uživao u njihovoj zbunjenoj reakciji. Nisu imali pojma šta sam htio da kažem, ali su pretpostavljali ili se barem nadali da sijelo ima neke veze sa poodmaklim ratom u našoj zemlji. Mislili su da je neko od prisutnih sa tog djedovog sijela u najmanju ruku poveo dobrovoljce u oslobođenje zemlje. Moja je priča međutim imala drugi završetak. Prijatelji dragi, rat vam je kao kad vam neko u sred sijela isključi struju. Sve je tu, ali si zatečen. Najprije te strah. Ne znaš šta i kako dalje, nadaš se proći će ubrzo, a onda se u toj izgubljenosti kreneš snalaziti kako znaš i umiješ. Ako imaš sreće pa ti firma posluje i u ratno vrijeme, ideš na posao. Ako nemaš sreće i firma ti je izgorila, radiš drugo najbolje što znaš. Ako ti je prije rata hobi bio pčelarstvo, u ratu živiš od prodaje meda, ako si prije rata bio vajar, u ratu živiš od lijepljenja keramičkih pločica. Ako ne znaš raditi ništa, prijaviš se dobrovoljno u vojsku i ideš ratovati – to je jedini posao na svijetu u kojem je pamet nepoželjna. Ako si maloljetan ovako kao ja, raspitaš se ko u gradu ima jeftine rakije na prodaju i pretplatiš se na kazan. Ako imaš sreće pa potrefiš dobru rakiju, ujutro se budiš bez glavobolje, ako nemaš, proklinješ život bez sreće, meze, rakiju, rat, karadžiće, mladiće i Murata Šabanovića što nas ne potuši sve odreda kad je mogao.

Sve u svemu, živiš normalno, radiš ono što si i prije radio, voliš što si i prije volio, a mrziš samo neprijateljsku vojsku koja na tvoj grad s vremena na vrijeme baci poneku granatu, čisto da to podsjeti da je rat i da se ne trebaš bog zna opuštati.

Francuzi su kimnuli glavom. Možda su i skontali...

Nena, zvaćemo je Sedifa, pobožno živi od kad zna za sebe, a otkako joj je prije dvadeset godina preselio Denjaga, maltene da ne silazi sa ovčije kože, stalno moleći Allaha da Denjagi podari rajske milosti i da se jednog dana sretnu u Džennetu.

U drugoj polovici 80ih još uvijek je poprilično vitalna, ali je ove visoke temperature tjeraju u sigurnost sobne hladovine, tako da ne hoda bog zna okolo, valja joj se čuvat.

Došla joj unuka na oblaz, da je malo vidi, donese hladnu dinju i pola lubenice, jer nena pravo voli bostan, a nena Sedifa s vrata dočeka unuku sva uznemirena zbog pisma od te nakve islamske zajednice. Išću pare veli, za prošlu godinu, pa de da to unuka vidi šta piše.

Kad ne lezi vraže, u pismu sam vrag. Veli vako neni produžena ruka reis-efendije Cerića (ne baš bukvalno, ali nako između redova):
draga neno, haman ti se prošle godine ukrala pamet, pa si nam ostala dužna hodžarinu za cijelu 2010. godinu. S obzirom da hodžarinu redovno izmiruješ, i da si već izmirila obaveze za tekuću godinu, skontali smo da si ti 2010. godinu zaboravila i eto živa bila, plati taj dug.

I najvažnije: s obzirom da je prošlo dosta vremena otkako si ti to trebala platiti, prinuđeni smo da zaračunamo kamatu od 30 KM.

Znači, islamska zajednica ili neka lokalna kancelarija zaračunava kamatu. Islamska zajednica zaračunava kamatu.. Halo, je l' u tim kancelarijama sjedi iko normalan? Da nije istina, bilo bi možda i smiješno.

--
Kad je prije par godina jedan moj prijatelj vodio bitku da istupi iz katoličke crkve u svojoj mahali, meni je to bilo nekako čudno. Veli on meni, jarane, ja nit sam vjernik, nit me je ko pitao, da li sam ja pripadnik te ili neke druge crkve. Jednostavno mi došlo pismo da za tu i tu godinu moram platiti crkvi toliko i toliko eura. I on ode na sud i povlačilo se to godinama, i na kraju je morao platiti jednu godinu u kojoj kao još nije bio istupio iz crkve (a kako je mogao istupiti iz nečega čemu nije ni pristupio, nego su mu sa napunjenih 18 godina namah poslali i račun) a ostalo su otpisali.

Meni je to bilo smiješno, sve dok se prije par godina nisam vratio kući. I dočeka me lokalni za to zaduženi čovo i veli, tebe sleduje toliko i toliko hodžarine za ovu godinu. Ja gledam u čovjeka i kontam, jel' ovo neka dobra zajebancija ili šta.. I ja onako, više u zajebanciji, priupitam, a šta ako ja ne vjerujem u Boga??! A on diže jednu obrvu, nekako me ružno pogleda kao da veli, uh, alaj si ti u toj EUropi zabazao.. Ali stavi minus na 2008. godinu, sleduje me da platim, a nisam. Vjerovatno je od tada naredao minusa do 2011. ali mi se više nije pojavio na vratima.

Pitam se samo kolika će meni biti kamata.

Prva oficijelna parada homoseksualaca u Beču održana je u junu 1996. godine, ali sam tada još uvijek bio prezaposlen snalaženjem u novom životu, tako da taj hepening nisam ni registrovao. Uslijedile su parade "pederluka" i pomalo mi je to sve išlo na živce.

"Koji kurac imaju paradirati, i ja sam hetero, pa ne hodam okolo polugol. Nek' jebe ko koga hoće, šta se tu ima paradirati" - bio je moj tadašnji stav. Nisam imao problema što je neko ove ili one orijentacije, nego mi je ta šarada išla na živce.

Prije par godina bi ona frka sa Queer festivalom. Pa kojekakve sačekuše od Maribora do Đevđelije, da bi ove godine umalo palo i mrtvih glava.

Mnogo godina kasnije, shvatio sam da je baš u Beču i Berlinu trebalo marširati, ne zbog bečkih i berlinskih toplih burazera, nego zbog "kolega" širom svijeta koji ne samo da ne smiju marširati, nego ne smiju ni pomisliti da se "autuju". Homoseksualci su ljudi kao i mi. Neki uspješni, neki manje uspješni, poneki alkoholičar, poneka mahaluša - sve u svemu obični ljudi drugačije seksualne orijentacije, koja nit je bolest, nit se liječi, nit je stvar dobrog ili lošeg odgoja. Jednostavno je tako.

I oni moraju marširati, da bi mi svi ostali to skontali *). Biće razbijenih glava, ali drugačije ne ide.


*) Napisao sam post zbog reakcije jednog po meni školovanog i obrazovanog heteroseksualca sa (barem sam mislio) širokim obzorima i visokim stupnjem tolerancije. Ali neki dan, dograbili se pive i tražeći Wimbledon na tv-u naiđemo na neku reportažu o nasilju u Splitu od prije neki dan, veli on meni: "Jarane, ja bi ovo sve pobio". Kontam ja, malo je prestroga mjera za ove huligane, ne bi ja to pobio, nego novčano kaznio za sve polupano i ostali nered, a on će ti meni, ma ne huligane, ove pedere.. Vidi ti ovo. I tad mi bi jasno, da će proći više od 15 godina dok "parada" slobodno ne prošeta Sarajevom, i da moram napisati ovaj post, i reći ono što sam i jaranu: bolje biti peder po seksualnoj orijentaciji nego pička u duši.